OVČIJA BAŠČA – VISOČICA

Mnogobrojni izvori na planini Visočici održavaju stalno vlagu u zemlji i potpomažu obnovu i porast trave. Pašnjaci po planini Visočici su stoga uvijek svježi i bujni, a malo je poznato (osim stočarima) da se ta planina uvijek nazivala “Ovčija Bašča”. Po ovome, i mi obični laici, posjetioci možemo zaključiti koliko mnogo su povoljni ishrana i gajenje stoke na ovoj planini.

Po svome geografskom položaju Visočica u cijelosti pripada u hercegovačke planine. Po današnjoj administrativnoj podjeli spada u okvire općine Konjic, te se prema tome nalazi unutar Hercegovačko-Neretvanskog kantona, u Federaciji BiH.

Cjelokupan sklop lanaca, grebena, prostranih pašnjaka i šuma Visočice nalazi se južno od planine Bjelašnice i zapadno od planine Treskavice. Od Bjelašnice je razdvaja rijeka Rakitnica, koja teče od krajnjeg istočnog ruba Bjelašnice (ispod Hojte) jugozapadnim smjerom u Neretvu. I desna i lijeva obala Rakitnice veoma je strma, naročito u srednjem toku. Tako ta rijeka čini skoro neprohodan kanjon, odnosno sjeverozapadnu granicu između Visočice i Bjelašnice. Rakitnica omeđava Visočicu i sa zapadne strane.

Prema istoku od Treskavice je razdvaja potok Ljuta, koji u ravnoj liniji teče od sjevera prema jugu. S juga i djelomično sa zapada obuhvata je sama Neretva svojim koritom. Po svome terenskom sklopu Visočica ima oblik obrnutog istostraničnog trougla. Osnovicu ovom trouglu čine goli i široki lanci Toholja (1942 m) i Velikog Struga. Jednu -zapadnu stranicu čini greben Ljeljen (sa najvišim vrhom Džamijom 1974 m), a drugu istočnu stranicu čine lanci Jelenače, Spionika i Glatkog. Između tih grebena i okolo njih prostiru se prostrane kotline, luke i uvale od kojih su najprostranije Oštra Bara i Veliko Jezero ili Velika Bara.

PEJZAŽ

Sa Visočice (do 25 km zračne linije), ravno prema sjeveru, vidi se Bjelašnica sa opservatorijem. Na istoku se izdižu gorostasni i romantični masivi Treskavice (Ćabenske Stijene, Barice, Đevigrad, Donje i Gornje Bare itd.). Odatle dalje prema istoku vidi se cijela krševita visoravan Zagorja sve do Kalinovika. Još dalje prema jugoistoku izdižu se Lelija i Zelengora, a iza njih Maglić, Durmitor i Volujak. Na jugu se jasno vide planina Crvanj i visoravan Morine. Malo zapadnije izdiže se dugi ravni greben planine Veleža. Zapadno se ukazuju goli i oštri vrhovi Prenj planine (Poslušnik, Osobac, Bahtijevica, Borašnica i Otiš). Biti u mogućnosti sa jednog mjesta pregledati tako ogroman prostor nije obično uživanje, to je poseban ugođaj koja pravog planinara opaja i zanosi. Nigdje kao na takvim položajima, u planini, ne osjeća se jače moć i veličinu vječnosti naprama beznačajnosti i prolaznosti ljudskog bića.

Zbog svega ovoga Visočica je i prije a posebno u posljednje vrijeme na meti sve većeg broja planinara, odnosno zaljubljenika u prirodu.

VEGETACIJA

Sva je sredina Visočice bez šume. Ivica joj je sva, okolo-naokolo, pod šumom i to pretežno pod bukovom gorom. I na ovoj planini jasno je obilježena granica razvoja visoke gore. Ona ne prelazi visinu od oko 1700 m. I ovdje bukova šuma čini zadnji najviši pojas visoke gore. Ali dok se na Bjelašnici, Treskavici, Vranici i Zelengori i drugim našim velikim planinama iznad pojasa visoke gore nastavlja pojas klekovine sve do 2000 m visine, dotle na Visočici klekovine nema nigdje. Tamo gdje prestaju visoke šume počinju pašnjaci i prostiru se sve do najviših vrhova.

Iako je Visočica hercegovačka planina ona nije ni divlja ni krševita. Nigdje na njoj nema onog divljeg loma i krša kao što ga imaju Treskavica ili Prenj naprimjer. Izuzetak čine donekle jugu izložene strane Toholja i Ljeljena i sjeveru okrenute strane Vita i Kaoca, njezinih najviših grebena. Na njima su bure i kiše skinule najgornju naslagu zemlje pa otkrile go kamen i napravile točila. Inače, oko se na sve strane odmara na ugodnom i intenzivnom zelenilu pašnjačke flore. Ogromna pleća Glatkog (1800 m) od vrha do ivice podnožja obrasla su gustom niskom travom. Kolosalan je pogled sa Glatkog.

VODE

Na Visočici ne vlada oskudica sa vodom. Na njoj nema jezera, potoka ni riječica.  Sa sjeverne strane planine postoji Jelenača, jezero koje se pojavi u doba većih padavina kada se voda slijeva sa Puzima. Jedan jedini potok, Mandin Potok, nalazi se u sjeveroistočnom rubu planine. Ali na sve strane po Visočici ima živih vrela i kratkih potočića, koji se brzo utope u bujnim pašama. Veliko Jezero, Uteklić Jezero i Suho Jezero nisu nikakva jezera. Veliko Jezero ima samo u proljeće veliku količinu vode. Ona potječe od otopljenih snijegova i proljetnih kiša. Preko ljeta je njegova kotlina posve suha. Uteklić Jezero i Suho Jezero su veće lokve. Ispod planine izvire Tušilački Potok, teče prema sjeveru i slijeva se u Rakitnicu. Prema jugu sa planine teče nekoliko potoka: Rijeka, Slatinica i Račica, koji se slijevaju u Neretvu. Živih izvora ima svuda po planini. Na ovim visokim planinama, na koje oduvijek stočari ljeti izlaze sa stokom ne odlučuje u pitanju vode samo to, da li ima dovoljna količina vode nego mnogo više, da li je ta voda ravnomjerno i u manjim rastojanjima razdijeljena po planini. Uvijek je lakše i jednostavnije riješiti pitanje pitke vode za ljude nego pitanje pojila za stoku.

Mnogobrojni manji izvori koji se ispod kose Branjevače razlijevaju po Oštroj Bari a isto tako mnogobrojni izvori, što ispod kose Konjica izbijaju i otiču prema Velikoj Bari, održavaju stalno vlagu u zemlji i potpomažu obnovu i porast trave.

PAŠNJACI

Prostorno Visočica nije velika planina. Njezin pašnjački prostor zahvata maksimalno površinu od 2500 hektara. To je skoro ⅛ pašnjačkog prostora planine Bjelašnice. Ipak planina Visočica je kadra preko ljeta da ishrani oko 20.000 glava sitne i do 500 glava krupne stoke. Njene paše su nesumnjivo daleko bolje nego one po Bjelašnici. Visočica nije stalno nastanjena. Svi stočari silaze sa planine u jesen i borave preko zime u svojim selima. Stalna naselja počinju tek ispod planine. Na sjevernoj strani prvo naselje, koje se nalazi pod planinom jesu Gornja Tušila (Pervizi, Sinanovići), gdje je nadmorska visina 1240 m.

Sa južne strane neposredno pod planinom nalazi se Mjesna zajednica Bjelimići, I njeno sjeverno selo Luka. Nadmorska visina 1200 m. Pola sata južnije nalaze se Odžaci kao centralno selo MZ Bjelimići koja se sastoji od 28 naselja, a nadmorska visina Odžaka je 1100 m. U Odžacima i danas možemo vidjeti ostatke odžaka begovske porodice Šurkovića. Odavde se put južno nastavlja prema Glavatičevu i Boračkom jezeru. Sa sjeverne strane, od Sarajeva, putevi na Visočicu vode preko Bjelašnice. Nakon hotela na Bjelašnici, nastavlja se putem do Bijelih Voda, a onda put vodi prema jugu prema selu Šabići na rijeci Rakitnici. Dotle se neprestano spušta sa Bjelašnice.

Od Šabića ponovo se put nastavlja jugoistočno preko rijeke Rakitnice i tu dolazimo na prvo selo na Visočici, u Tušila odnosno Sinanoviće. Kada se prođu Sinanovići, i Jelenača, nailazi se na lokalitet Puzimskog greblja i Mandinog potoka. Na ovom lokalitetu završava Bosna a počinje Hercegovina. Ovdje završava Kanton Sarajevo i počinje Hercegovačko Neretvanski kanton, odnosno općina Konjic i MZ Bjelmići. Iznad Puzimskog greblja izdiže se vis Puzim sa svojim oštrim i zubčastim grebenom (1774 m). Sva okolina je tu puna divlje romantike.

MAHALE

Sa stočarskog stanovišta cjelokupna planina Visočica nekada je bila podijeljena u mahale. Na planini je početkom XX vijeka bilo 9 mahala sa ukupno 86 koliba. Sve su mahale tada bile nastanjene samo Bošnjacima i to pretežno Podvelešcima. Na tim mahalama preko ljeta je bivalo preko 400 stanovnika.

Nazivi mahala su bili:

Dolovi (Čolakovića Do i Šaren Do), Srede, Kaoci, Korita, Mehki Do, Mandin Do, Papratni Do, Police,  i Sirovi Gvozd.

Karakteristično je za planinu Visočicu da su mahale i kolibe građene u neposrednoj blizini planinskih puteva kojima se prohodi planinom. Samo su mahale Srede, Kaoci i Papratni Do bile udaljene od puta, u osamljenim planinskim krševima dok su mahale Mandin Do, Mehki Do, Police, Dolovi, Korita i Sirovi Gvozd podignuti ili pored samih puteva ili u njihovoj neposrednoj blizini.