FNRJ i SFRJ

Odmah poslije oslobođenja zemlje, nova komunistička vlast uvela je novi društveni poredak. Zakonom o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora, koji je Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine donijelo 16. augusta 1945. godine uspostavljen je između ostalih i srez Kalinovik čiji dio je postao i MNO Odžaci.

Godine 1946. donesen je Ustav FNRJ, po kojem se Jugoslavija sastoji od 6 republika: NR Slovenije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Srbije, NR Crne Gore i NR Makedonije. Unutar NR Srbije, su se nalazile dvije autonomne pokrajine, Vojvodina i Kosovo. Početkom 1947. donesen je i Ustav NR BiH u okviru FNRJ, a nakon toga došlo je i do reorganizacije administrativnih jedinica.

U ovom periodu, 17 naselja MNO Odžaci se reorganiziraju, pa dolazi do uključenja naselja Dindo u Argud, uključenja naselja Ocrkavlje u naselje Ljubuča, do izdvajanja naselja Ježeprasina iz naselja Odžaci, i uključivanja stavke Visočica planina u naselje Luka, i ovo rezultira time da MNO Odžaci službeno imaju 15 naselja:

Argud, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ježeprasina, Ljuta, Mokro, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Zabrđani.

Novim Zakonom o administrativno-teritorijalnoj podjeli iz 1949. godine, NR BiH je podijeljena na četiri oblasti (Sarajevska, Mostarska, Banjalučka i Tuzlanska. MNO Odžaci u ovom periodu pripadaju srezu Kalinovik, u oblasti Sarajevo.

Godine 1952. Narodna skupština NR BiH je donijela i proglasila novi Zakon o podjeli teritorije NR BiH. Njime su ukinute dotadašnje oblasti, a uvedena upravno – teritorijalna podjela na 66 srezova, 5 gradova (1 na području Hercegovine – Mostar) i 418 općina. Tokom ove 1952. godine, MNO Odžaci iz sreza Kalinovik u sada bivšoj oblasti Sarajevo mijenja naziv u sresku općinu Bjelimići, u okviru sreza Kalinovik. Salko Haseta je bio prvi predsjednik SO Bjelimići, dok je sekretar komiteta bio Ibrica Poljak, dok su ostali službenici bili su uglavnom sa područja Kalinovika.

Polovinom 1955. Narodna skupština NR BiH je donijela novi Zakon o području srezova i opština u NR BiH. Prema ovom Zakonu NR BiH je, u pogledu administrativno-teritorijalnog uređenja, umjesto na dotadašnjih 66 podijeljena na 15 srezova. Ovom podjelom ukinuta je sreska općina Bjelimići i sva njena naselja osim Ljute (Argud, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ježeprasina, Mokro, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Zabrđani) su se tada pripojila sreskoj općini Glavatičevo u Mostarskom srezu (u tom trenutku su postojala samo dva sreza u Hercegovini – mostarski i trebinjski). Ovo je prvi put da se naselje Ljuta izdvojila iz Bjelimića i ona je te 1955. godine postala dio sreske općine Ulog u tadašnjem Sarajevskom srezu (koja je desetak godina kasnije transformirana u MZ Ulog u općini Kalinovik).

Nova administrativno-teritorijalna izmjena se desila 1958. godine, kada je NR BiH podjeljena na 12 srezova (Banja Luka, Bihać, Brčko, Doboj, Goražde, Jajce, Livno, Mostar, Prijedor, Sarajevo, Tuzla i Zenica) sa pripadajućim općinama. Sreska općina Glavatičevo se ove 1958. pripaja općini Konjic, kada i 14 njenih bjelimićkih naselja istočno od Slatinice: Argud, Doljani, Gradeljina, Ježeprasina, Luka, Ljubuča, Mokro, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, i Zabrđani takođe postaju dijelom općine Konjic, u srezu Mostar. Ovo stanje ostaje sve do novog Ustava SFRJ 1963.

– Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) –

Dana 10. aprila 1963. godine, donesen je novi Ustav SFRJ. Ovim ustavom definiciju države karakterizira ne samo odredba da je to savezna država, već i socijalistička demokratska zajednica, što je trebalo označiti težnju ka marksističkom idealu o odumiranju države.

Novim Ustavom SFRJ, ustavi socijalističkih republika i ustavni zakoni autonomnih pokrajina utvrdili su mjesnu zajednicu (MZ) kao jednu upravnu usmjerenost društveno-političkog sistema, te mjesne zajednice postaju nižim nivoima podjele općina.

Četrnaest naselja Bjelimića u novoj općini Konjic: Argud, Doljani, Gradeljina, Ježeprasina, Luka, Ljubuča, Mokro, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, i Zabrđani su novom administrativno-teritorijalnom organizacijom tada prvi put definirani kao Mjesna zajednica (MZ) Bjelimići. Ovo je ujedno i početak administrativne historije Bjelimića u obliku Mjesne zajednice. Srezovi se ukidaju 1966. godine, a time i Mostarski srez, te MZ Bjelimići ostaju dio općine Konjic u SR BiH. Ovakvo stanje ostaje sve do agresije na RBiH, 1992. godine.

– Bjelimići u socijalističkoj Jugoslaviji –

Punih deset godina koliko su Bjelimići proveli u srezu Kalinovik, četnička bratija maltene se neprijateljski odnosila prema imalo imućnijim domaćinima, namećući im velike dadžbine i goneći u zemljoradničke seljačke zadruge i razne brigade. Ako bi se na bilo koji način opirali njihovoj samovolji i torturi, određivan im je prisilni rad ili bi bili gonjeni u zatvor. Donošenjem Zakona o odbrani zemlje i komunističkog pokreta, na prostor Bjelimića stiže zloglasna OZNA, a nešto kasnije i UDBA (zloglasne komunističke tajne policije) koje su upadale u sela i kuće u svako doba dana i noći, tražeći eventualno zaostalo oružje i pripadnike bivše muslimanske milicije koja se nije bila predala novoj vlasti. Poseban teror i pritisak osjetila su ona sela i porodice iz čijih se sredina neko nalazio u muslimanskoj miliciji, a nije se još bio predao. Pravljene su razne zasjede, mobilizirani domaći vodiči i špijuni da ih vode do tih sela ili skrovišta. Kad bi pronašli nekoga od odbjeglih, strijeljali bi ga na licu mjesta, kao što su strijeljali Jusu Bibera i Hasana Nišića, koji je bio pošao da se sam preda. Oni koji bi se i predali, odvođeni su u Mostar ili Sarajevo i lišavani života po kratkom postupku. Da belaj bude veći i nesretniji po Bjelimićane, pripadnici OZNE uglavnom su bili ozloglašeni. presvučeni četnici iz nevesinjskih, uloških i kalinovačkih mjesta koji nisu zaboravih Bjelimiće zbog njihove čvrste odbrane u toku rata, poput izvjesnih oficira OZNE – Žarkovića i Torbice.

Prema svjedočenju Alije (Džafera) Šurkovića, rođenog 1933. godine u Bjelimićima, neka od imena Bjelimićana koje su partizani i OZNA likvidirali su: Biber (Ibre) Alija, Biber (Selmana) Alija, Biber Juso (rođen 1906. godine, ubijen u Visočici), Biber (Bajre) Ćamil (ubijen u Mostaru), Šurković (Derviš-bega) Dedaga (ubijen u Sarajevu), Baralija Smajo (rođen u Nevesinju, živio u Bjelimićima – otjerali ga za Kalinovik i u prvom potoku ubili), Trnka (Zahira) Šećo (ubijen u Mostaru), Šurković (Đulbega) Šemso (ubijen u Mostaru), Šurković (Ahmeta) Ahmo (ubijen u Mostaru), Trnka (Zahira) Šerif (ubijen u Sarajevu), Trnka (Halila) Rašid (ubijen u Sarajevu), Trnka (Smaje) Nurko (ubijen u Sarajevu), Trnka (Paše) Omer (ubijen u Bjelimićima), Trnka (Rašida) Hasan (softa u Sarajevskoj medresi – ubijen u Sarajevu), Granulo Halid (bio partizan – ubili ga partizani na straži), Nikšić (Mumina) Hasan (ubijen u Bjelimićima), Nikšić (Mumina) Alija (nestao u Bjelimićima).

Kalinovački četnici preko noći ili bolje rečeno krajem II svjetskog rata vaskrsli u partizane i radili u poratnom periodu kao namještenici i sreski službenici. Ljudi iz Bjelimića živjeli su u jednakom strahu kao i u ratu. Osim što su ih odvodili na ubijanje i prijeki sud bez suđenja, dodjeljivali su im namet na vilajet, ali i zlonamjerno su im zalijepili atribut ustaša. Osim toga, nametale su se i mnoge druge dadžbine, kao što je predaja sitne i krupne žive stoke, žitarica, ječma i vune. Bila su to uistinu „vunena vremena”, kako su ih neki nazvali.

Nakon što se 1955. ukinula sreska općina (SO) Bjelimići, i pripojila sreskoj općini (SO) Glavatičevo u srezu Mostar, represija je počela neznatno popuštati, jer Bjelimićani nisu bili na direktnom udaru nekadašnjih četnika iz Kalinovika preobučenih u komunističke uniforme. Međutim, selo Ljuta je ostala u kalinovačkom srezu kako bi se Bjelimići dodatno ekonomski oslabili, a kako bi se Ljuta i njeno šumsko bogatstvo iscrpilo od strane kalinovačkih vlasti.

Bjelimićane i dalje nastavlja biti “epitet” ustaša nametnut od zlonamjernih ljudi, te tako ova mjesna zajednica sa brojnim stanovništvom ostaje infrastrukturno nerazvijena cijeli ovaj period sve do kraja 70-ih godina prošlog vijeka. Manjak brige domaćih vlasti za razvoj ovog kraja, te kasni dolazak elektroenergetske i kasni razvoj putne mreže uzrokuje kontinuirano osipanje stanovništva, pa tako mladi sve više traže spas u nalaženju posla u Sarajevu i u inostranstvu, a populacija Bjelimića sve više stari. Ovako Bjelimići dočekuju i agresiju na RBiH.

Podijelite ovu objavu