PERADARSTVO

Pod peradarstvom se prvenstveno podrazumijeva uzgoj kokoši, pura, gusaka i pataka sa ciljem dobivanja mesa, perja i jaja. U okviru peradarstva se uzgajaju se: kokoši, pijetlovi, guske, patke, labudovi, fazani, paunovi, nojevi, emui itd, a od peradi se dobivaju izuzetno kvalitetne glavne namirnice poput jaja i mesa, ali uz njih tu su i sporedni proizvodi poput gnojiva i perja. Organizam peradi je veliki prerađivač hranjivih sastojaka krmiva u jaja i meso. Najpovoljniji uslovi za peradarstvo su u okviru seoskih zajednica gdje ima dosta hrane, a u takve naravno spadaju i Bjelimići, u kojima su perad odnosno tačnije kokoši zbog svog mesa i jaja uvijek bile sastavni dio imanja svakog domaćinstva. Ovaj vid poljoprivredne proizvodnje ne samo da je i dalje prisutan u Bjelimićima, nego on itekako ima i svoju perspektivu, kako u vidu organske proizvodnje jaja i pilećeg mesa, u uzgoju drugih vrsta poput ćurki, tako i u vidu masovne proizvodnje  u okviru ove poljoprivredne grane.

Proizvodi od peradi

Meso peradi ima veću nutritivnu vrijednost od mesa ostalih domaćih životinja zbog većeg udjela esencijalnih aminokiselina i manjeg udjela vezivnog tkiva. Razlikujemo perad sa bijelim mesom (kokoš, ćurka) i perad sa tamnim mesom (patka, guska).

Od sporednih proizvoda koristi se perje i paperje peradi u izradi posteljina, odjeće i ukrasnih predmeta. Najviše se cijeni perje gusaka, zatim pataka i ostalih vrsta peradi. Perje se, zajedno s ostalim otpadcima pri klanju kao što su krv i iznutrice, može prerađivati u vrijedno bjelančevinasto krmivo.

Gnojivo peradi sadrži više azota, kalija, natrija i drugih spojeva koji su važni za rast biljaka te zbog toga ima primjenu u povrtlarstvu i cvjećarstvu.

Težina

Kokoš nosilica žive mase 2,2 kg, koja godišnje proizvede 290 jaja, izluči iz svog organizma 17,9 kg jajne mase, pri čemu utroši oko 4 kg smjese. Za vrlo kratko vrijeme pomladak peradi spreman je za klanje. Savremeni hibridi postižu već za 5 do 6 tjedana starosti živu masu od 1,9 do 2,4 kg, uz odličnu konverziju smjese od 1,8 do 2 kg po kilograu prirasta. Ćurići su pogodni za klanje već sa 12 do 16 sedmica, kad dosegnu živu masu od 4,7 do 6,5 kg, pačić sa 7 do 8 mjeseci, sa masom 3 do 3,5 kg, a guščići sa 10 do 12 sedmica i masom od 4 do 6,5 kg.

Pasmine peradi

Pasmine kokoši se dijele na ukrasne i patuljaste pasmine, borce, lahke pasmine, teške pasmine i kombinirane. Za proizvodnu mesa posebno su važne kombinirane pasmine, dok su lake pasmine značajne u proizvodnji jaja. Teške pasmine i borci sudjeluju u stvaranju kombiniranih pasmina. Najpoznatije lake pasmine u svijetu su Leghorn, Talijanska kokoš, Minorka, Andaluzijska pasmina i druge. U kombinirane pasmine ubrajamo Rhode Island, New Hampshire, White Rock, Plimut Rock, Sussex, Hrvatica. Ipak današnja savremena peradarska proizvodnja zasniva se na proizvodnji hibrida.

Pasmine ćurki također se dijele u lahke pasmine, srednje teške pasmine i teške pasmine. U lake pasmine ubrajamo Beltsville Small White i Englesku minipuru. Srednje teškim pasminama pripada White Holland, Norfolk Black, Zagorski ćuran i druge pasmine. U grupu teških ćurki Američka broncasta ćurka i širokoprsna bijela ćurka.

Pasmine gusaka dijele se na lahke, srednje teške i teške pasmine. Talijanska bijela pasmina i Kanadska pasmina pripadaju skupini lahkih pasmina. U srednje teške pasmine ubrajamo rajnsku gusku, kinesku gusku, pomeransku. U teške pasmine tulušku i emdenska guska.

U lahke, srednje teške i teške pasmine dijelimo i pasmine pataka. U lahku pasminu ubraja se indijska trkačica, dok u srednje teške ubrajamo Khaki Cambell, domaću patku i orpington patku. U teške pasmine pripadaju pekinška patka, ruanska patka i ajlzberška patka.

Prehrana peradi

Zbog specifične građe i funkcije probavnog sustava peradi hranidba se razlikuje od drugih životinja pa se kod peradi većinom koriste kvalitetna koncentrirana krmiva. Perad probavlja ugljikohidrate gotovo preko 90%, a proteini i masti između 80 i 90%. Rast pilića, gdje zahvaljujući velikoj efikasnosti iskorištenja hrane je vrlo intenzivno. Tako brojleri za 1,8 do 1,9 kilograma hrane proizvedu 1 kilogram žive mase u dobi već od 35 dana. Pilići nakon 6 sedmica tova povećaju živu masu u odnosu na prvi dan života, čak 55 puta. Krmiva koja se upotrebljavaju u ishrani peradi najzastupljenije su žitarice, predstavljaju veliki izvor energije a prema važnosti u hranidbi peradi, redoslijed im je slijedeći: kukuruz, pšenica, ječam, raž i zob. Kod nas najbitnija žitarica je kukuruz, koji je energetski vrlo vrijedan, ukusan je, perad ga rado konzumira a povoljno djeluje na pigmentaciju kože u pilića i žumanjku u jajetu. Druge žitarice poput pšenice i ječma te zobi su manje energetske vrijednosti i probavljivosti od kukuruza. Ječam povoljno djeluje na kvalitetu mesa. Zob se dodaje u smjese za perad u slučajevima kada želimo smanjiti energetsku vrijednost obroka te radi sprječavanja pojave kanibalizma.

Od bjelančevinastih krmiva biljnog podrijetla najkvalitetnija je soja, zbog toga se u hranidbi peradi vrlo često koristi sojina pogača, koja se može zamijeniti suncokretovom pogačom ili sačmom. Može se koristiti i kukuruzni gluten, koji sadrži od 40 do 45% sirovih bjelančevina. Krmne smjese proizvode se i stavljaju na tržište kao potpune i dopunske krmne smjese.

Prehrana nosilica za konzumna i rasplodna jaja je vrlo slična, osim što nosilice za rasplodna jaja trebaju više vitamina i mikroelemenata. Bitan faktor u proizvodnji jaja je režim prehrane kako u uzgoju pilenki tako i u početku proizvodnje jaja. Pilenke, kod kojih je bio izražen smanjeni apetit u uzgoju, zaostaju u razvoju tjelesne mase, a nakon što postignu vrhunac krive u proizvodnji jaja, pokazuju brzi pad nosivosti za 5-8%. Tu se vidi da nepravilna prehrana pilenki tokom porasta utječe na kasniju proizvodnju jaja. Zbog toga je bitan unos energije u obliku određene količine smjese koja osigurava uzdržne potrebe, rasta, kao i od stvaranja određenih rezervi energije u obliku taloženja masti. Konzumacija hrane zavisi od tjelesne mase, temperature okoline, razini energije te izbalansiranosti smjese kojom se hrane. Prehrana nosilica za proizvodnju konzumnih jaja provodi se prema normativima firmi čije hibride koristimo, a posebna se pažnja poklanja u prvim sedmicama nosivosti, to jest, u vrijeme postizanja spolne i tjelesne zrelosti kokica.

Prehrana tovnih pilića bazira se na tri smjese koje se razlikuju u koncentraciji hranjivih tvari, a primjenjuje se ad libitum hranidba. Hranidba ćurića obavlja se putem određenih smjesa što opet ovisi o namjeni i vrsti uzgoja. Krmne smjese za pure sadrže više bjelančevina i određenih aminokiselina, zatim selena, biotina, kolina, kao i vitamina A, D i E od krmnih smjesa za piliće.

Guske se u intenzivnom uzgoju, u prva četiri tjedna hrane početnom smjesom sa 20 do 22% bjelančevina i to od 5 do 12-16 sedmice, a do klanja se hrane završnom smjesom sa 15-16% bjelančevina. Guske nosilice hrane se smjesom koja sadrži 15-16% bjelančevina, dok se program proizvodnje guščje jetre provodi intenzivnim uzgojem gusaka do 12 sedmica, a zatim se primjenjuje prisilno hranjenje u cilju izazivanja masne degeracije jetre. U držanju pataka koristi se ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni uzgoj te se prema tome prilagođava i način prehrane. U ekstenzivnom načinu patke se drže na otvorenom i tamo pronalaze većinu hrane. U poluintenzivnom uzgoju kombinira se držanje u nastambama i na ispustima gdje se hrane kombinirano krmnim smjesama i zelenom masom. U intenzivnom uzgoju patke se drže u kontoliranim uslovima te se hrane samo krmnim smjesama po volji.

Razmnožavanje peradi

Sve vrste peradi razmnožavaju se pomoću jaja. Da bi se iz jajeta razvio zametak jaja moraju biti oplođena. U peradarstvu razlikujemo proizvodnju konzumnih jaja koja nisu oplođena, te uzgoj rasplodnog jata čija su jaja oplođena.

Kokoši maksimum u proizvodnji jaja postižu u prvoj godini proizvodnje, a zatim se nosivost smanjuje za 20-30% u drugoj godini i za 31-45% u trećoj godini. Zbog toga se u intenzivnoj proizvodnji nosilice koriste jednu godinu. Slična je situacija i kod ćurki i pataka, dok kod gusaka nosivost raste sa starosti. Guske se zbog toga u proizvodnji koriste 3 do 5 godina. Spolna zrelost ženske peradi vezana je za nosivost, a muške uz početak rasplodne eksploatacije, a nastupa različito s obzirom na vrstu peradi. Spolna zrelost lahkih tipova kokoši nastupa sa 4,5 do 5 mjeseci starosti, a teških tipova sa 5,5 do 6 mjeseci. Kod pura, spolna zrelost lahkih tipova nastupa sa 7,5 do 8 mjeseci starosti, a teških tipova 8 do 8,5 mjeseci. Guske spolnu zrelost postižu sa 9 do 10 mjeseci starosti, a patke sa 5 do 6 mjeseci.

Bitni faktori koji utiču na kvalitet i količinu rasplodnih jaja su: odnos mužjaka i ženki, zdravlje jata, tretiranje protiv zaraznih bolesti, starost jata, raspored i broj gnijezda, kao i skupljanje, skladištenje i sortiranje, te dezinfekcija rasplodnih jaja.

Oplođenost jaja može se kretati od 60 do 99%. Oplođenost ovisi o vrsti peradi, godišnjem dobu, hranidbi jata te omjeru ženskih i muških grla. U praksi nailazimo na oplođenost jaja kokoši od 95%, pura 85%, a pataka i gusaka od 80 do 85%. Vrlo bitan je omjer ženki i mužjaka. Tako jedan mužjak ide na 15 kokoši nesilica, 10 srednje teških kokoši nesilica, na 10-12 ćurki, 3 do 5 gusaka i 5 do 7 pataka. Nasađivanje jaja može se vršiti prirodno i umjetno.

Razvoj pilića u jajetu traje 21 dan. U pravilu se uvijek nasađuju jaja čiste ljuske pri čemu se mora voditi računa o masi jajeta. Nasađuju se svježa jaja do 4 dana starosti jer dužim držanjem jaja dolazi do pada uspjeha valivosti. Prirodni način nasađivanja koristi instinkt kokodakanja ženki. Raskokodakana kokoš nasađuje se na određeni broj jaja i drži posebno u prostoriji gdje joj odgovaraju mikroklimatski uslovi i gdje se ne uznemirava. Pod kokoš možemo nasaditi 10-15 jaja, ćurku 13-19, gusku 11 do 15, dok patke nerado sjede na jajima. Najbolje na jajima sjede ćurke pa se tako pod njima može nasaditi i do 25 kokošijih jaja. Za vrijeme nasada ženka dnevno ustaje sa jaja 1 do 2 puta dnevno radi hranjenja i napajanja. Nakon dvadeset i prvog dana dolazi do valjenja pilića. Oni se tad izuzimaju ispod kokoši, stavljaju u poseban prostor gdje se suše, a ljuska se odstranjuje iz gnijezda. Ako nije došlo do izvale pilića, vrši se pregled. Ukoliko jaje nije bilo oplođeno takvo jaje se označava kao “mućak”, a ukoliko je uslijed nekakvih nepovoljnih uvjeta zametak uginuo, takvo jaje se označava kao “ugušak”. Kada su pilići osušeni ponovno se stavljaju pod kokoš.

Svrha umjetnog nasađivanja jaja je proizvodnja jednodnevnog podmlatka uz korištenje inkubatora. Ovo su uređaji u koje se ulažu jaja, a građeni su tako da osiguravaju uslove za razvoj zametka. Inkubatori se dijele u jednoslojne, višeslojne i selekcijske. Kod jednoslojnih jaja se slažu u jednom redu, a zagrijavanje se obavlja samo sa gornje strane. Ovaj tip inkubatora karakterizira mali kapacitet, a jaja se okreću ručno. Kod višeslojnih inkubatora jaja se slažu u više slojeva, a zagrijavanje se vrši sa svih strana. Višeslojni inkubator se dijeli u predvalionik i valionik koji se razlikuju po uslovima inkubiranja. U predvalioniku se jaja inkubiraju od 1 do 18-tog dana, a 19-ti dan se premještaju u valionik gdje borave do valjenja. Okretanje jaja vrši se automatski, a ovi inkubatori su kapaciteta od 10 000 do 150 000 jaja. Selekcijski inkubator sastoji se od više jednoslojnih inkubatora međusobno povezanih u jednu cjelinu i sa jedinstvenim izvorom zagrijavanja. Njihov kapacitet obično je od 10 000 – 30 000 jaja.

Proizvodnja kokoši

Proizvodnja kokoši danas se orijentira na proizvodnju jaja za konzumaciju ili rasplod te proizvodnju tovnih pilića.

Proizvodnja konzumnih jaja

Lahki hibridi kokoši koriste se za proizvodnju konzumnih jaja koja nisu oplođena i zbog toga se uzgaja samo ženski pomladak. Uzgoj pilenki vrši se kavezno ili na podu (duboka stelja), a preporučava se uzgoj nosilica na način kako su držane pilenke. Selekcijske tvrtke proizvele su visokoproduktivne lahke hibride koje pronose u dobi od 18 sedmica. Za profitabilnu i kontinuiranu proizvodnju jaja potrebno je osigurati optimalne mikroklimatske uslove. Temperatura u nastambi treba biti od 18 do 22 °C, a optimalna vlažnost treba biti od 65 do 75%. Maksimalne dozvoljene vrijednosti štetnih plinova u peradarniku su za amonijak 0,01 vol.%, sumporovodik 0,001 vol.%, i ugljen dioksid 0,35%. Ovi mikroklimatski uslovi se održavaju većinom umjetnom ventilacijom, a brzina strujanja zraka ne bi trebala prelaziti 0,3 m/s.

Osvjetljenje je jedan od najvažnijih faktora u proizvodnji jaja. Dužina svjetlosti usklađuje se sa dobi i tjelesnom masom peradi. Tako Hisex Brown nosilice u dobi od 16 sedmica imaju prosječnu masu od 1,3 kg i tad počinje svjetlosna stimulacija od 10 h, dok pri vrhu proizvodnje teže oko 1,85 kg pri dobi od 25 sedmica i svjetlosni režim im traje od 14 do 16 h. U uzgoju pilenki koriste se tri smjese i to starter prve tri sedmice, grover I od 4 do 9 sedmica i grover II od 10-16 sedmica. Od 17-te sedmice uvodi se smjesa za početak nosivosti. Važno je napomenuti da se proizvode jaja bijele i smeđe ljuske što ovisi o količini pigmenta ovoporfirina. Potrošači na našem području preferiraju jaja sa smeđom bojom ljuske.

Proizvodnja rasplodnih jaja

Teški hibridi kokoši koriste se za proizvodnju rasplodnih jaja. Za postizanje visoke nosivosti i oplođenosti jaja, važno je pravilno uzgajati pilenke. Pod tim pojmom podrazumijevamo životinje u dobi od 18 do 19 sedmica. Do 20-te sedmice života pomladak se uzgaja odvojen po spolovima, a nakon 20-te sedmice stvaraju se jata. Cilj uzgoja pilenki je postići uniformnost jata i optimalne tjelesne mase prilikom ulaska u spolnu zrelost. Tako se pilići prihvaćaju u peradarnike koji su ugrijani na temperaturu od 35°C i svakog dana se temperatura spušta za 0,2 do 0,3 °C. kada su pilići u dobi od 28 dana, temperatura u nastambi može biti 18 °C. za razvoj pilenki bitan je i svjetlosni režim jer nepravilnosti mogu dovesti do ranijeg pronošenja jaja. Pri tome dolazi do sitnijih jaja, nesivost je niža, mortalitet je veći i vijek iskorištenja nosilica je kraći. Za hranjenje podmlatka koriste se dvije smjese sa različitim sadržajem hranjivih tvari. Najpoznatiji hibridi za proizvodnju rasplodnih jaja su Ross, Avian, Cobb, Arbor Acres, Hybro i Lohmann.

Nosilice za proizvodnju jaja uzgajaju se na podu (duboka stelja ili gumeni pod). Pilenke se već u 17-toj sedmici počinju privikavati na smjesu za nosivost, sve dok se ne postigne proizvodnja jaja od 5%, a nakon te faze prelazi se na smjesu za nosivost. Smjesa mora sadržavati 15-16% bjelančevina i 11,5 do 12,4 MJ/kg metaboličke energije. Osim toga treba se paziti na aminokiselinski sastav smjese i sadržaj Ca i P. Jaja se kupe dva puta dnevno pri čemu se klasiraju, a potrebno je osigurati jedno gnijezdo na četiri nosilice. U proizvodnji se nosilice drže do 64 sedmice starosti, a najveću proizvodnju postižu oko 31. sedmice.

Tov pilića

Kod tova pilića najvažniji je odabir hibrida. Tov pilića prije 20 godina je trajao oko 60 dana te su pilići postizali masu od 1,4 do 1,5 kg uz konverziju hrane od 2,4 do 2,6 kg. Danas se pilići tove u prosjeku od 35 do 42 dana gdje postižu masu od 1,8 do 2,4 kg i imaju konverziju od 1,6 do 1,7 kg. Takođe se može primjenjivati i produženi tov iako se on izbjegava zbog većeg nakupljanja potkože masti. Osnovni princip kojeg se treba držati u uzgoju pilića je “sve unutra-sve van”. Nakon svakog turnusa obavezan je odmor objekta u trajanju od 14 dana te se u tom razdoblju objekt čisti, pere i dezinficira. Tek pristigli pilići smještaju se u ograđene prostore ispod umjetne kokoši (toplinsko tijelo). Ograde su od različitih materijala visine od 55 do 60 cm. Zaštitna ograda proširuje se sa rastom pilića. U početku tova postavlja se i stelja debljine 3 do 5 cm, a većinom se koristi strugotina drveta, piljevina ili slama. Nakon prvih 14 dana pilići bi trebali utrostručiti svoju masu. U nastambi pilića potrebno je podesiti mikroklimu. Maksimalni kapacitet ventilacije je od 3,2 do 3,6 m3 zraka po satu/kg žive mase. Sastav zraka i količina plinova bi trebale biti za O2 16%, N maksimalno 85%, NH3 0,002%, CO2 maksimalno 0,25%, CO 0,004%, H2S 0,0005%, a relativna vlaga 50 do 70%. Pilići dolaze u objekt i smještaju se ispod umjetne kokoši gdje temperatura mora biti 32°C, a zatim se svaku slijedeću sedmicu temperatura spušta za 2°C. Važno je osvjetljenje objekta koje može biti prirodno ili umjetno, a jačina osvjetljenja do 21. dana bi trebala biti 3,5 W/m2, a nakon toga 1,5 W. U tovu pilići se hrane ad libitum, a koriste se tri gotove smjese sa različitim hranjivim sastavom. To su starter od 1. do 10. dana tova sa 22 do 24% bjelančevina, finišer 1 od 11. do 22. dana tova sa 21 do 23% bjelančevina i finišer 2 koji se koristi do kraja tova sa 19 do 21% bjelančevina. Sve tvrtke za proizvodnju tovnih hibrida savjetuje odvojeni tov po spolovima, zbog razlika u performansama tokom tova.

Proizvodnja ćurki

Ćurke se danas koriste za proizvodnju mesa. Uzgoj ćurki počinje uzgojem rasplodnog podmladka koji se uzgajaju do 28. sedmice. U početku se drže odvojeno po spolovima, a nakon 28. sedmice formiraju se jata. Nakon formiranja jata počinje proizvodnja jaja koja počinje od 32 do 33 sedmice, a po nosilici se može proizvesti od 80 do 100 jaja. Oplođenost ćurećih jaja iznosi od 85 do 90%, a valivost od 75 do 80%. Tako se po nosilici dobije od 60 do 75 jednodnevnih ćurića. Industrijski tov ćurki zahtjeva držanje pasmina ili hibrida koji se odlikuju brzim prirastom, dobrim iskorištenjem hrane i odličnom kvalitetom mesa. lahki tip ćurki tovi se 12 do 14 sedmica za koje vrijeme postigne masu od 4 do 4,5 kg. Kod srednje teškog tipa ćurke se tove 12 do 14 sedmica, a ćurani 16 do 18 sedmica. Na kraju tova ćurke imaju 4 do 4,5 kg žive mase, a ćurani 7 do 9 kg. Ženke teškog tipa tove se 16 do 20 sedmica, pri čemu postižu masu od 7 do 8 kg, a mužjaci se tove 18 do 24 kg, odnosno do žive mase od 12 do 14 kg. Ćurići u tovu hrane se kompletnim krmnim smjesama: početna, smjesa za rast, završna 1 i završnom 2. Uslovi u nastambi trebaju biti optimalni. Temperatura prvu sedmicu pod umjetnom kokoši treba biti 35 do 38°C, da bi se svake sedmice postepeno smanjivala. Tako se temperatura šeste sedmice smanjuje na 20 do 22°C i drži do kraja tova. Optimalna vlažnost je od 65 do 75%, izmjena zraka 3,5 do 4 m3 zraka/h/kg žive mase.

Proizvodnja gusaka

Guske se uzgajaju radi proizvodnje mesa, jetre i perja. Moguće je tako organizirati proizvodnju u tri pravca, a to su tov mladih gusaka (brojlera), uzgoj odraslih gusaka i proizvodnja perja i tov odraslih gusaka i tov za jetru. Tov guščića (brojlera) može biti ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni. U ekstenzivnom načinu koristi se zelena krma i pašnjaci kao hrana ljeti, a zimi su guščići dotovljeni kukuruznim zrnom. Poluintenzivni tov je tov u objektima sa ispustom. Prehrana se bazira na gotovim krmnim smjesama, te za vrijeme tova guščići postižu masu od 4 do 5 kg. Kolju se sa 10 do 12 sedmica starosti. Proizvodnja guščje jetre u nas nije razvijena, iako je guščja jetra vrlo popularna na svjetskom tržištu. Guske se uzgajaju pet do šest mjeseci, kad postignu masu od 4,5 kg i mogu dobro podnijeti prinudnu i obilnu hranidbu. Odabrana grla se drže u zatvorenim prostorima i prebacuju  u pašnjačke na intenzivnu prehranu. U tovu gusaka za jetru, grla prolaze kroz tri perioda. Tijekom prvog razdoblja dobivaju više voluminoze i kukuruza, poslije toga guske se počinju kljukati kukuruzom pomoću specifičnog aparata. U početku se kljukaju tri puta na dan, a kasnije i četiri puta. Trajanje tova ovisi o dobi i masi gusaka ali u prosjeku traje oko mjesec dana. Težina guščje jetre na kraju tova može iznositi od 500 do 1500 grama. U proizvodnji perja prvo čupanje gusaka se obavlja u dobi od 8 – 10 sedmica. Nakon prvog čupanja, sljedeća čupanja perja u godini su moguća 2 do 3 puta sa intervalima od 6 do 7 sedmica. Čupanje perja obavlja se na kraju nosivosti i u vrijeme mitarenja.

Proizvodnja pataka

Patke se uglavnom proizvode radi mesa te nešto manje za proizvodnju konzumnih jaja. Brojlerski tov pačića traje od prvog do 49-og dana, a može se odvijati na podu ili u kavezima. Pačići se prve tri sedmice drže pod umjetnom kokoši gdje se može smjestiti do 500 pačića. U početku zahtijevaju temperaturu od 32 do 35°C, a nakon tri sedmice pa do kraja tova temperatura mora biti od 16 do 18°C. relativna vlaga u objektu treba biti od 65 do 75%, a strujanje zraka od 4 do 5 m3/h/kg žive mase. Pačići se od 1 do 14-tog dana hrane starterom, od 15 do 28 dana grover smjesom, a od 29-tog do kraja tova finišerom. Završne mase u tovu pačića kreću se od 3 do 3,5 kg. Osim mesa patke se mogu koristiti i za dobivanje pačje jetre. Kao i kod gusaka i ovdje se provodi prisilna prehrana ili kljukanje. Na kraju tova patke su težine od 4,8 do 5,2 kg, a masa jetre kreće se od 400 do 600 grama.