NEMATERIJALNA KULTURA

NEMATERIJALNA KULTURA

Uz navike, ponašanja i običaje određene društvene grupe povezana je nematerijalna kultura ili nematerijalna kulturna baština. Ona predstavlja nematerijalne elemente kulture, i nju stoga čine apstraktni elementi koji su usko povezani sa tradicijom, praksom, ponašanjem, tehnikama i vjerovanjima određene društvene grupe. Za razliku od materijalne baštine, ova vrsta kulture se prenosi sa koljena na koljeno.

Vrijedno je napomenuti da se nematerijalna kultura neprestano mijenja, budući da se njezini elementi ponovno stvaraju zajedno, a ovo za rezultat ima to da je nematerijalna kultura vrlo ranjiva.

U oktobru 2003. godine u Parizu je održana „Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine“. Definicija usvojena na ovoj konvenciji predstavljala je veliki napredak za razumijevanje i važnost koncepta nematerijalne kulture:

Što se nematerijalne kulture u Bjelimićima tiče, tu se može izdvojiti nekoliko kategorija:

OBIČAJI

• zabavna i radna sijela, sklapanje braka i slično
• igre na zabavnim sijelima
• čobanske igre
• igre snagom na skupovima

MUZIKA

• muzički instrumenti
• narodne pjesme

PLES

• kola

NARODNE RUKOTVORINE

• izrada rukotvorina na određen način

OBIČAJI

– Zabavna i radna sijela, sklapanje braka i slično –

U dugim zimskim noćima često su bila organizirana zabavna sijela. Ova sijela su bila uglavnom vezana za mlade. Oni su ih sazivali i organizirali, a na njih su dolazile i starije osobe, roditelji djevojaka ili mladića. Po nagovoru djevojaka, mladići iz sela bi obično pozvali mladiće iz jednog ili više drugih sela da dođu na sijelo. Dok bi stari uglavnom prepričavali narodne legende ili vlastite doživljaje i iskustva, mladi bi obično započinjali neku od zabavnih igara.

Pored zabavnih sijela, žene i djevojke su znale organizirati i radna sijela. U slučajevima kada im je trebalo pomoći npr. u češljanju ili predenju vune ili komanju kukuruza, one bi pozvale svoje prijateljice i komšinice da dođu na radno sijelo, odnosno na “mobu”. Na ovim sijelima se i radilo i pjevalo, pričale su se šale i slično.

Prije sklapanja braka djevojke su spremale svoje vlastite rukotvorine, i pripremale svoje ruho pred udaju. Uobičajena je bila i “krađa” mlade, pa bi se kasnije dolazilo na “mir” sa porodicom mladoženje.

– Igre na zabavnim sijelima –

Prsten

U Bjelimićima se igrala stara, tradicionalna igra prstena. Nekada se prsten sakrivao zavlačenjem ruke sa prstenom ispod deset vunenih čarapa. U igri su učestvovali uglavnom muškarci, mada ni ženama. nije bilo zabranjeno učestvovanje. Svaka od ekipa je birala jednog ih dva igrača – sakrivača, koji će, kada na njih dođe red sakrivati prsten. Ekipe su predvodili najbolji igrači – iščildžije, igralo se po dogovoru do 101. Protivnička ekipa bi pokušavala “skinuti sa očiju” tj. na osnovu pogleda sakrivača, odgonetnuti pod kojim je
čarapom prsten. Zadatak ekipe jeste da od prve pogodi pod kojim se čarapom nalazi prsten. Ako uspije, preuzima sakrivanje prstena. Ako ne uspije, pokušava podići čarape (tur. čorape) za koje smatra da ne kriju prsten, sve dok na podu ne ostanu samo dva čarapa. Ako se kojim slučajem, prilikom ove eliminacije naiđe na prsten, protivnici dobijaju onoliko poena koliko je ostalo nepodignutih čarapa, plus onaj pod kojim je pronađen prsten. U slučaju kada ekipa uspije eliminirati prazne čarape i svesti njihov broj na dva, onda nastoji podići onaj čarap koji krije prsten. Ako uspije, preuzima igru a ako ne, protivnici bilježe dva poena.

Klip

Pored igre prstena, mladi su znali odmjeravati svoju snagu i vještinu i u povlačenju klipa. Povlačenje klipa se vršilo na način da dva mladića sjednu na pod, jedan naspram drugoga, naslonjeni stopalima jedan na drugoga. Klip (obično je to bila oklagija) se stavi iznad njihovih stopala, a mladići ga povlače na svoju stranu odupirući se nogama na protivnika. Pobjednik je onaj koji uspije podignuti protivnika na noge.

Kolac

Sljedeća igra je podizanje kolca. Ona zahtijeva od učesnika dosta snage i vještine. Jedan mladić legne na pod i ukoči noge odnosno tijelo od pojasa do stopala. Drugi mladić opkorači njegove noge, hvata ga rukama ispod koljena i naslanjanjem stražnjice na stopala, pokušava podignuti protivnika poput kolca u uspravan položaj. Protivnik ne smije previti noge, jer tako gubi, ali se smije tijelom iznad pojasa previjati na desnu ili lijevu stranu. i tako otežavati posao protivniku.

Kuka

Kuka se „teglila” tako što dva mladića (ili odrasla dva muška takmičara) stanu jedan naspram drugoga u prilično stabilan položaj, uhvate se srednjim prstom desne ruke – kukom i povlače naprijed – nazad, desno – lijevo. Gubi onaj igrač koji je. u toku igre ispružio prst kojim je povlačio protivnika. Igrači su imali pravo jačim stiskom zakvačenog prsta izazivati čak i bol kod protivnika te na taj način slabiti njegovu snagu i stabilnost.

– Čobanske igre –

Odlaskom zime počinjao bi i izgon stoke na ispašu, a samim tim i mnoge, čobanske igre. Među ovim igrama su svakako najpoznatije: igranje klisa, keve, kaiša i piljaka.

Igra klisa

Odavno je s ovih prostora nestala igra klisa i palije. Igra se može odvijati između dva igrača ili dviju ekipa sa više članova. Palija je komad drveta koji je s jedne strane stanjen, a dug je oko 80-tak centimetara. Drugi sportski rekvizit je klis, koji je dug oko 30-tak centimetara, a koji je sa obje strane je zašiljen, da bi pri udarcu palijom mogao lakše poskakivati. Nakon određivanja suparničkih ekipa počinje igra. Klis se postavlja preko rupice iskopane na tlu, a palijom se baca prema protivničkim igračima. Ako protivnički igrač uhvati klis, dok leti zrakom, igra je gotova, a rezultat od 1:0 pripisuje se ekipi koja je uhvatila klis. Ako protivnički igrači ne uspiju uhvatiti klis, dok leti zrakom, imaju pravo njime gađati paliju koja je položena preko rupice odakle je klis izbačen. Ako protivnička ekipa klisom pogodi položenu paliju, rezultat se ne mijenja, ali dolazi do promjene „serve.“ Ako klis ne pogodi položenu paliju, „server“ palijom udara po zašiljenom dijelu klisa i broji poene. Koliko puta igrač udari klis palijom u zraku, toliko će zaraditi poena. Pri kraju „pepanja“ igrač svom snagom palijom udara klis da ga što dalje odbaci jer će mjerenjem udaljenosti, steći veći broj poena. Potom se igra ponavlja sve dok igrač ne „pogine,“ odnosno protivnička ekipa ne uhvati klis ili pogodi paliju. Kada se to dogodi, protivnička ekipa nastavlja igru bacanjem klisa. Tokom igre, poeni su se zapisivali ili pamtili, a igralo se do 1 000 poena. Prilikom hvatanja klisa, događale su se i nespretnosti, pa je bilo i razbijenih glava.

Igra keve

Kod ove igre se iskopa jedna veća rupa i oko nje na udaljenosti 5-6 m manje rupe. Što je veći broj igrača rupe su udaljenije. Svi igrači imaju po jednu rupu i svoje keve drže u njima. Jedan igrač nastoji da krmaču utjera u srednju rupu. Ostali igrači ga u tome sprečavaju. Igrač to treba da iskoristi i da ubaci svoju kevu u rupu igrača koji je bio aktivan. Ako u tome uspije, uloge se mijenjaju. Trka igrača nastane oko rupa. Ko ostane bez rupe, nastavlja igru.

Igra kaiša

U igri kaiša, protivnici se hrvaju s tim da su udaljeni jedan od drugoga, te hvataju jedan drugoga za kaiš ili hlače. Protivnici se omanjuju. vuku, guraju, podižu i naskaču, a pobjednik je onaj ko protivnika obori na zemlju.

Igra piljaka

Igru piljaka igrale su najčešće djevojke – čobanice. Ova igra se igra po čitavom svijetu. Ova igra je toliko stara da je nalazimo oslikanu i na zidnoj freski jedne vile u Herkulanumu, gradu na jugu Italije, koji je na početku naše ere bio zatrpan erupcijom pepela vulkana Vezuva. Ovom igrom se uvježbavaju brzina,  oštroumnost, okretnost, moć zapažanja itd. Mogu je igrati veliki i mali, stari i mladi. Igra se igra s pet okruglih kamenčića veličine lješnjaka, a igraju je obično dvije osobe. Igra se tako da se četiri kamenčića poredaju na zemlju u razdaljini od jednog pedlja. Igra počinje “jedinicama”. Peti kamenčić se baci uvis (npr. desnom rukom) i prije nego ga se ponovo uhvati u zraku, treba pokupiti istom rukom jedan kamenčić iz prethodno postavljenog niza. Ukoliko se ne pogriješi, igra se nastavlja dalje. U desnom dlanu ima sada dva kamenčića. Jedan od njih.
stavlja u lijevu ruku, a drugi ponovo baca iznad glave, munjevitom brzinom grabi desnom rukom krajnji kamenčić u nizu na zemlji, a zatim istom rukom hvata kamenčić koji pada. Opet jedan od ova dva odloži u lijevu ruku i sve to ponavlja još dva puta da bi pokupio sa zemlje treći i četvrti kamenčić. Ako pogriješi, mora prekinutu igru i predati kamenčiće sljedećem igraču. Igrač je pogriješio ako ne uspije podići ili uhvatiti kamenčić. Izbacivanje, sakupljanje i hvatanje kamenčića izvodi se isključivo jednom rukom. Ukoliko nismo pogriješili, igra se nastavlja sa dvojkama. To znači da ponovo na zemlju poredamo četiri kamenčića, a peti bacamo u zrak. Ovaj puta treba sa zemlje podignuti ne jedan, nego dva kamenčića i onda uhvatiti onaj koji pada. Ako nam to uspije, dva odložimo u lijevu ruku, a treći ponovo izbacimo, pokupimo druga dva kamenčića i uhvatimo onaj koji pada. Poslije uspješno odigranog kruga prelazi se na trojku. Izbacimo jedan kamenčić i pokupimo iz reda tri kamenčića istovremeno, a zatim tri kamenčića odložimo, a četvrti opet izbacimo i podignemo posljednji kamenčić sa zemlje. Četvorka počinje, kao i dosad, stavljanjem četiri kamenčića u niz na zemlji. Peti izbacimo, pokupimo sva četiri kamenčića odjednom i uhvatimo zajedno s njima kamenčić koji pada. Onaj ko s uspjehom dovrši četvorku završava i prvi krug igre postupkom koji se boduje. Uzme svih pet kamenčića, baci ih desnom rukom u vis, brzo okrene dlan nadolje i nastoji uhvatiti nadlanicom kamenčiće koji padaju. Koliko ih na njoj ostane, toliko bodova dobija i odmah nastavlja igru. Počinje opet “jedinicama.” Nakon svake greške, mora se prekinuti igra i kamenčići se predaju protivniku. Kada na vas ponovo dođe red, nastavljate tamo gdje ste poslednji put pogriješili. Bodovi iz pojedinačnih krugova igre se zbrajaju, a igrači se takmiče dalje, dok neko ne bude imao pedeset bodova. Napomenimo još da oni vještiji igrači, da bi igru učinili interesantnijom i napetijom, dogovore određene otežavajuće okolnosti. Npr. ispred niza kamenčića koji se nalaze na zemlji, stavljaju lijevu ruku na način da se na zemlju naslanjaju palcem i kažiprstom, a zadatak je kada se baci kamenčić u zrak – provući desnu ruku između palca i kažiprsta lijeve ruke (koja se te smije odvojiti od zemlje), pokupiti odgovarajući broj kamenčića i uhvatiti padajući kamenčić. Druga otežavajuća okolnost je kada se baca prvih pet kamenčića u zrak i hvata ih se na nadlanicu. U ovom slučaju je potrebno uhvaćene kamenčiće ponovo baciti u zrak i uhvatiti ih u dlan. Broje se samo oni poeni – kamenčići koji su uhvaćeni u dlan.

– Igre snagom na skupovima –

Ove igre su održavane a i dan danas se održavaju na većim skupovima, kao što su vjerski zborovi, mevludi i teferiči. Za igre snagom potrebni su snaga i vještina. Snaga se pokazivala u hrvanju, bacanju kamena s ramena, skakanju, potezanju užeta, utrkivanju. Kod Bjelimićana snaga i vještina su uvijek imale veći ugled nego bogatstvo. Snažan i vješt momak se u narodu gledao drugim očima. Ovakvog momka su djevojke rado gledale, ljudi poštovali. a djeca oponašala. Borbe u snazi bile su žestoke kad su im prisustvovale djevojke. Obično se o momku koji je pobjeđivao pričalo dugo.

Bacanje kamena s ramena

Ako je mladić htio da pokaže snagu, obično se to činilo bacanjem kamena s ramena. Uzimao se kamen u desnu ruku i dizao na rame. Određivala se crta do koje treba jednom nogom stati i onako stojeći kamen baciti unaprijed. Kamen se baca iz zaleta (trke), kleka i na drugi način. Taj ko bi prebacio bio bi pobjednik. Natjecanje u bacanju kamena s ramena bilo je na svakom druženju ili na teferiču. Odvažni mladići bacali su kamena s ramena i takmičili se ko će prebaciti. Dobri bacači kamena s ramena znali su se u cijelim Bjelimićima i šire.

Hrvanje

Hrvalo se na razne načine, u stojećem stavu ili klečeći.

Stojeći stav

U stojećem stavu protivnici su se hrvali u koštac ili pleća, kaiš, snage sa obje ruke, snage jednom rukom i slobodno, a pobjednik je onaj ko protivnika obori na zemlju.

Koštac ili pleća
Kad se uhvate, protivnici se dogovore o početku. Borba je počinjala naskakanjem ili podbacivanjem noge. Onaj koji bude oboren na tlo, taj je izgubio. Donji gubi.

Kaiš
Protivnici su bili udaljeni jedan od drugoga, Hvatali bi se za kaiš ili hlače. Protivnici su se omanjivali, vukli, gurali, podizali i naskakali,

Snaga sa obje ruke
Jači hrvač podigne obje ruke uvis i dozvoljava protivniku da ga hvata kako mu je najzgodnije, Ne smije se pomagati rukama.

Snage jednom rukom
Jači daje snage jednom rukom. Jedna ruka mora biti podignuta uvis, a drugom se može koristiti.

Slobodno
Borba počinje na riječ sad; Dozvoljeno je protivnika hvatati za ruke, noge, glavu, u koštac i s leđa.

Klećeći stav

U klečećem stavu hrvalo se u kaiš, koštac ili pleća, Hrvač u klečećem stavu ne smije ustajati za vrijeme borbe, a pobjednik je onaj ko protivnika obori na zemlju.

Skakanje

Skakanje uvis, i u daljinu su takođe bila takmičenja na narodnim skupovima ili teferičima. Cilj je naravno bio skok što više u visinu i u daljinu.

Potezanje konopca

Ovo je stara, jednostavna, grupna igra u kojoj se dvije grupe od po osam ljudi takmiče u fizičkoj snazi. Igra se sastoji od toga da svaka ekipa, sa članovima poredanim jednim iza drugog, uhvati jedan konopac i u datom trenutku počne da ga vuče svaka prema sebi. Pobjednička grupa je ona koja uspije da prevuče konopac na svoju stranu. Preciznije, na sredini konopca se označi centralna tačka koja na početku bude postavljena iznad centralne tačke na tlu. Na konopcu se zatim, po četiri metra od centralne tačke na konopcu, na svakoj strani označi po jedna tačka. Kada igra počne, i takmičari počnu da vuku, cilj je suparničku tačku dovesti do centralne tačke na tlu. Pobjeda se može postići i ukoliko neki od suparničkih takmičara padne ili sjedne na tlo.

Konopac je debeo oko 10 cm i mora biti dovoljno jak da izdrži snažno razvlačenje.

Utrkivanje

Kad bi bila svadba, ili teferič momci bi se utrkivali a onaj koji bi utekao i prvi stigao na cilj dobijao bi košulju i vezeni peškir, a u novije vrijeme se momak koji utekne nagrađuje i novčano.

MUZIKA

– Muzički instrumenti –

Saz

Saz (perzijski: ساز‎ sāz) je drevni muzički instrument iz grupe tambura porijeklom iz Irana. Na teritoriji Bosne i Hercegovine pojavljuje se u 15. vijeku dolaskom Osmanlija. Saz ima najčešće šest žica, međutim, broj žica može biti i veći – osam, dvanaest, pa čak i više, ovisno o volji graditelja ili interpretatora. Saz se često se poistovjećuje sa šargijom, a ustvari radi se o dva različita instrumenta. Šargija ima kratku dršku, a saz dužu dršku. Međutim, to nije najvažnija niti presudna razlika između njih. Glavna razlika je u perdetima – pragovima, koji su drugačije postavljeni kod saza nego kod šargije. Zbog toga su i tonovi koji se poslije dobijaju drugačiji. Sazevi su ukrašavani srebrom, tako što su se vezli ornamenti srebrenom žicom i kitili biserima. Ukrašeni sazevi su se u bosanskohercegovačkim narodnim pjesmama nazivali “sedefli tambura”, “biserli tambura”, “tamburica bisernica” i “bisernica”. U Bjelimićima je saz takođe jedan od zastupljenih instrumenata a jedna od poznatijih narodnih pjesama – sevdalinki koja se uz njega interpretira je “Balada o Šurkovića Hanki”.

Gusle

Na sijelima – sjednicama, a posebno na svadbama pored zabavnih igara i odmjeravanja snage vrlo se često moglo čuti i pjevače sa guslama. Guslari i gusle su bih poseban događaj i doživljaj. Ništa i niko nije moglo umiriti i utišati i stare i mlade kao gusle.

Običaj je bio da se guslaru napravi mjesto u gornjam čelu, u vrh sobe, tamo gdje su sjedali samo probrani ljudi, dajući mu time uvažavanje. Kada bi guslar pjevao, ljudi su ga predano slušali i gotovo da nisu treptali. Neki bi gledali sebi u njedra, neki u gusle a neki opet prebirali pogledom po gredama i plafonu ili su bili odsutni iz sobe u kojoj se sjedilo, i već su bili na bojnom polju na kojem sijeku sablje dimiskije, probadaju oštra koplja, ranjavaju topuzi i puške. Kroz gusle bi ljudi tada imali i časove geografije jer ta mjesta nikada nisu vidjeli, ali su nekako bili uvjereni da vide sve te silne i daleke zemlje, gore, šume i planine.

Stvarana je slika o “zadarskim banovima” raznih kraljeva; ugarske, mletačke, razne duždeve, hajduke i uskoke. Opjevavane bi bile čudnovate ljepote djevojaka. Upoznavali bi neustrašive junake: Gazi Husrev-bega, Ličanina Tala, Braću Hmjice, Aliju Đerzeleza, Tanković Osmana, Muju Orlanovića, begove: Ljubovića, Čengića, Mustaj-bega Ličkog itd. Čudesna su bila opjevavanja junaka i opreme na njima kao i njihovih konja koji su nerijetko u pjesmama bili krilati.

Najpoznatiji guslari u Bjelimićima su bili: Džano Habul, Nuraga (sin Dedage) Šurković, Osman Masleša (šumar), Osman (Alicanov) Biber, Redžo Granulo, Bajro Bozalija, Džafer Dževlan, Mujo Dževlan, Huso Plavčić, Šaban Hebibović, Sulejman Šurković, Mujica Tucaković i drugi.

Treba napomenuti da je Nurko Šurković bio dva puta prvak BiH u guslanju – prvi put za vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1933. godine na takmičenju u Beogradu i drugi put u vrijeme FNRJ. Osman Biber je bio poznati narodni guslar.

– Narodne pjesme –

Sevdalinka

Sevdalinka je tradicionalna bosanska pjesma i zaštitni znak bosanskog kulturnog miljea. Nastala je u osmansko doba, kada je kod Bošnjaka sa orijentalnim načinom života i islamom došla i izrazita karakterizacija među polovima. U ovom okružju nastaju prve sevdalinke, ljubavne pjesme, uglavnom melanholičnog i sjetnog raspoloženja (sevdah = ljubav). S vremenom sevdalinke postaju pjesme u kojima se nepoznati narodni pjesnik dotiče i važnijih historijskih zbivanja, ali i trenutaka iz bosanske svakodnevnice. Sevdalinke se kao tekstualno-muzički žanr prvobitno nisu zapisivale, nego su se prenosile sa koljena na koljeno, te su stoga moguće dvije ili više (tekstualnih) verzija jedne pjesme. One su se pjevale na skoro svim važnijim događajima, a izvodile su se obično uz narodne muzičke instrumente saz i/ili šargiju. Kao primjer sevdalinke iz Bjelimića možemo navesti onu pod nazivom “Šurkovića Hanka” objavljenu u zbirci Fehima Hadžibaščauševića, u Gajretu, 1925. godine.

Ganga

Ganga je vrsta pjevanja koja je nastala u seoskim područjima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Najčešće se pjeva u područjima Hercegovine i Dalmacije, a može se čuti u Lici, Karlovcu i seoskim područjima zapadne Crne Gore. Ganga je napjev, jedan od načina na koji se u Hercegovini interpretiraju izvorne narodne pjesme. To je vrsta melodije kod koje jedan od pjevača vodi, a svi ostali snažnim glasovima podržavaju pjesmu. Sve izvorne pjesme sa područja Hercegovine i šire svrstavaju se pod pojam gange, iako se na drugi način pjevaju. Jedan primjer izvedbe gange u Bjelimićima je naveden na ovom linku.

Bećarac

Bećarac je dvostih koji se sastoji od dva deseterca čije se zadnje riječi rimuju. U novembru 2011. UNESCO je upisao bećarac u svoju listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Naziv Bećarac potiče od turske riječi bekar, koja u bosanskoj jezičnoj upotrebi (bećar) označava mladog neženju, momka, samca, lolu, bekriju, veseljaka sklonog raskalašenom životu, jelu, piću i ženama. Prema tome kroz historiju funkcija bećarca je, očigledno, bila i da razonodi i zabavi u veselim prilikama, kao i da prekrati vrijeme tokom često napornog i dugotrajnog rada.

Svi bećarci imaju istu melodiju od 24 takta i pjevaju se uzastopno. Glavni pjevač pjeva prvi stih, a slušatelji ga ponavljaju uz melodijsku varijaciju. Drugi stih je humoristična antiteza prvom i obično završava smijehom pratećih pjevača. Trajanje izvedbe ovisi o energiji i kreativnosti glavnog pjevača koji mora posjedovati snažan glas i širok repertoar starih, ali i novih kitica, kao i sposobnost njihova kombiniranja.

Tematski, bećarci su humoristične, satirične i često vrlo lascivne pjesme čija je svrha nasmijati i vrlo su popularni na manje formalnim proslavama. Danas su muškarci i žene podjednako zastupljeni kao nositelji ove tradicije. Bećarac je rasprostranjen širom Bosne i Hercegovine pa tako i u Bjelimićima gdje je živa baština, iznimno živopisna i dinamična, koja se ponovno oživljava u svakoj novoj izvedbi.

Postoji i hercegovački bećarac koji se pjeva i u Bjelimićima i za kojeg ne važi gore navedeno. On je malo drugačiji i nije mu svrha nasmijati slušatelje već ih zabaviti. To je vrlo zahtjevna pjesma za izvođače mada se to ne čini tako slušatelju. Bećarac je u Hercegovini tradicija koja se prenosi sa koljena na koljeno i očuvala se do današnjih dana.

PLES

– Kola –

Kolo je naziv za narodni folklorni ples. Kolo kao oblik narodnog plesa je široko rasprostranjen u mnogim narodima, a karakteristično je i za južnoslavenske narode, a time i za narod bjelimićkog područja, kako u srednjem vijeku (kako je to lijepo prikazano na stećcima), tako i u novije vrijeme.

Nismo sigurni kakva je bila muzika koja je pratila ta kola tako lijepo prikazana na stećcima.

Poslije Drugog svjetskog rata prvi put se bilježi i Užičko kolo te se ono igra na svakom većem narodnom skupu u Bjelimićima nakon šezdesetih godina. Bjelimićki teferič se inače nakon Drugog svjetskog rata organizirao povodom tzv. Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine (27. juli 1941.). Vrijedno je napomenuti ovom prilikom da se ovaj datum bjelimićkog teferiča pojavljuje skoro podudarno sa prijašnjim održavanjem teferiča za Aliđun, u doba austrougarske (2. avgust).

Ključnu melodiju Užičkog kola koje je nastalo šezdesetih godina dvadesetog vijeka je komponovao harmonikaš Milija Spasojević.

NARODNE RUKOTVORINE

– Izrada rukotvorina na određen način –

Narodne rukotvorine na šarolik način prikazuju kreativnost naroda jednog područja, pa tako i Bjelimića.

Osim raznih vrsta alata koje su izrađivali vrijedni Bjelimićani (grablje, vile, kosišta i slično), izrađivana je i oputna obuća, plele su se čarape i priglavci sa mnoštvom motiva. Tkana je odjeća. kao i jastučnice, jorgani i ćilimi.  Jastučnice i jorgane su vrijedne djevojke ukrašavale lijepim vezom, a boje i motivi sa serdžada i ćilima su pokazivali svu raskoš ovdašnje kreativnosti i kulture.