KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Dana 3. oktobra 1929. godine donešen je Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja. Kraljevina SHS je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, sa idejom političkog integralnog projekta, po kome su Srbi, Hrvati i Slovenci trebalo da se stope u jedinstvenu, jugoslovensku naciju. U drugom paragrafu ovog zakona ustanovljene su banovine, kao najveće upravne jedinice koje su brisale dotadašnje granice oblasti.

Podjelom na banovine razbijen je i kontinuitet Bosne i Hercegovine, a Bjelimići kao seoska općina (u vidu današnje MZ) su u okviru sreza Konjic postali dijelom Primorske banovine sa sjedištem u Splitu. Seoska općina Bjelimići se ukida 1936. godine, kada se sjedinjuje sa srezom Konjic unutar Primorske banovine. Interesantno je spomenuti da je vijećnik ispred sreza Konjic u primorskoj banovini bio ugledni Bjelimićanin i trgovac – Ferhad Kurtović.

Reorganizacijom na osnovu sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine, a kojem su se protivili srpski političari, Primorska banovina je spojena sa Savskom banovinom i sa još nekoliko manjih područja u Banovinu Hrvatsku kao teritorijalnu jedinicu unutar Kraljevine Jugoslavije.

– Nezavisna Država Hrvatska – 

Aprilskim ratom odnosno njemačkom invazijom (kodnog naziva Direktiva 25) na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. počinje i Drugi svjetski rat na teritoriji Jugoslavije koja je ubrzo de facto ukinuta proglašenjem NDH na prostoru Hrvatske i BiH 10. aprila 1941. godine (formalno tek proglašenjem 1945).  Sve do ovog trenutka Bjelimići su bili dijelom kotara Konjic, u sastavu Banovine Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije.

Po osnivanju NDH, Bjelimići su se praktično našli u italijanskoj okupacionoj zoni NDH, a po njenoj samoj organizaciji Bjelimići su se nalazili u kotaru Konjic u velikoj župi Hum.

NDH je funkcionirala kao talijanski i njemački protektorat te nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uslovljene njemačke i italijanske utjecajne sfere. Konačan slom NDH nastupa 4. maja 1945. kada je raspuštena ustaška vlada.

– Bjelimići u periodu Drugog svjetskog rata – 

Period Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945. godine, bio je veoma buran period i za područje Bjelimića. Neposredno nakon formiranja NDH i ustaške žandarmerije u Odžacima, ugledniji Bjelimićani u nepovjerenju kako prema njima, tako i prema ostalim vojskama sa strane, odlučuju da formiraju jedan odred milicije koji će braniti svoj kraj, a spomenuta milicija niti je nosila ustaška obilježja niti je bila dio službenih jedinica NDH, dakle čista samoorganizacija.

1941.

Pripadnici Muslimanske milicije u Bjelimićima su zapravo bili politički neopredjeljeni, a nabavku oružja od okupatora su shvatali kao pragmatičnost, kao što su shvatali i učešće u ovoj vojnoj formaciji kao nužnost u cilju zaštite života najmilijih te svojih sela.

Na početku, ugledni bjelimićki trgovac Ferhad Kurtović je bio čovjek koji je dao ogroman doprinos u logistici i naoružavanju i bio jedan od vodećih organizatora bjelimićke milicije. Inače, prije ovog perioda Ferhad je bio jedan od najobrazovanijih ljudi Bjelimića, završio je medresu u Konjicu i Višu šerijatsku školu u Sarajevu, a u doba Kraljevine Jugoslavije bio je viječnik ispred kotara Konjic u Primorskoj banovini.

Osim Ferhada Kurtovića, komandni kadar bjelimićke milicije činili su Adem Jažić, Šemso Šurković (nekadašnji žandarmerijski narednik Kraljevine Jugoslavije u Ulogu), Šećo Trnka te Juso Biber i drugi.

Krajem septembra 1941. godine, manji odred konjičkog partizanskog bataljona je izvršio prepad na ustašku žandarmerijsku stanicu u Odžacima, a na kasarnu u Odžacima stavljena je partizanska trobojka. Međutim tada je došlo do maltretiranja domaćeg stanovništva od strane partizana (a stvarnog četnika) Vase Kilibarde iz Živnja, iako stanovništvo nije imalo veze sa ustaškom žandarmerijom.  Nakon odlaska ovog odreda, uslijedio je udruženi partizansko-četnički napad sa južne i zapadne strane, od Nevesinja i Glavatičeva, sa očiglednim ciljem čišćenja terena od bjelimićke milicije, ali nakon teških borbi u Sitniku, Bjelimićani su uspjeli odbiti neprijatelja.

Sve ovo je kasnije odredilo kasniji diskurs i nepovjerenje Bjelimićana i njihove milicije prema bilo kome, pa i prema partizanima.

Do kraja 1941. godine, Bjelimići su bili puni izbjeglica koji su i sami stupali u redove bjelimićke milicije.

1942.

U januaru 1942. združene jedinice četnika i partizana napadaju istočne rubove Bjelimića, iz pravca Kalinovika. Uspostavljena je linija odbrane prema Treskavici, a sva zagorska sela bivaju spaljena.

Krajem januara 1942. bjelimički borci napadaju Bak s ciljem oslobađanja zatočenih muslimana iz uloških sela. Oni su oslobođeni, a osim štp su ih dobavili na slobodnu teritoriju, bjelimićki borci su takođe donijeli i bogat ratni plijen u stoci i naoružanju.

Zbog stalnih udruženih četničko-partizanskih napada na Bjelimiće, Bjelimićani predvođeni Ademom Jažićem su bili prinuđeni preduzeti širu akciju prema liniji Seljani-Dramiševo-Zaborani od 6. do 8.  aprila ove godine, gdje su uspjeli poraziti četnike. Međutim tokom odmora u selu Janjina nisu vidjeli partizansku grupu zabarikadiranu u jednoj kući. Spomenuti partizani su otvorili vatru, a izginulo je tom prilikom četvorica bjelimićkih boraca. Po povratku u Bjelimiće, dovedena su petorica partizana iz te kuće., i oni su strijeljani 10. aprila

Nakon ovoga uslijedila su presretanja Bjelimićana od strane četnika u planinskim putevima Bjelašnice i Visočice, a partizani u Župi su krajem aprila presreli jednu grupu Bjelimićana sa kojima je bio i šejh Omer Biber. Partizani su ih svirepo likvidirali. Par dana kasnije partizani na čelu sa četopartizanom Milošem Racom komandirom druge čete iz Glavatičeva napali su i selo Dužane.

Dana 22. aprila, u Konjicu je svirepo likvidiran i Ferhad Kurtović, nakon što je sa efendijom Muhamedom Sofom izlazio iz džamije. Po odluci Glavnog štaba konjičke brigade i komandanta Ibrahima Šatora, egzekuciju je izvršio Meha Taso iz Mostara, a pomagač mu je bio Safet Alagić iz Konjica.

Početkom maja 1942. Operativni štab kalinovačkog NOP-a imao je u planu akciju na Bjelimiće i sela podno Bjelašnice, međutim 5. maja Operativni štab umjesto na Bjelimiće snage Miljevinskog dobrovoljačkog bataljona prebacuje u Glavatičevo, Bijelu i Zijemlje. U tom bataljonu vladala je nesloga jer su jedni bili naklonjeni četnicima Draže Mihailovića, a drugi Titovim partizanima. No, i jedni i drugi ostali su čvrsti u namjeri da napadnu Bjelimiće čim se ukaže prilika za taj čin. Međutim, u tini namjerama zadesila ih je jedna druga neizbježna sudbina –  međusobni krvavi obračun u kojem su partizani izvukli deblji kraj.

U junu ove godine, Vrhovni štab partizanskih proleterskih jedinica, na čelu s vrhovnim komandantom Josipom Brozom Titom, krećući iz Crne Gore za zapadnu Bosnu, bio je u dilemi oko izbora puta, i otišao je preko Zelengore, Kalinovika i Treskavice, za svaki slučaj zaobilazeći Bjelimiće.

1943.

U jeku četničkog pokolja Bošnjaka muslimana u Sandžaku i istočnoj Bosni, Ismet Popovac, je 5. januara 1943. godine uputio je pismo imamu bjelimićke džamije Rašidu Tmki, Džafer-begu Šurkoviću i Salki Mujanu, najutjecajnijim Bjelimićanima u kojem je od njih zahtijevao da se opredijele za MNVO (Muslimanska Nacionalna Vojna Organizacija), koja je bila u savezu s četnicima, te da iz svojih sela protjeraju sve “ustaški” opredijeljene muslimane (u prevodu pripadnike postojeće Bjelimićke milicije). U protivnom Popovac je zaprijetio da će na Bjelimiće napasti 3.000 četnika koji će sve uništiti.

Da su Bjelimićani odbili Popovčev prijedlog, svjedoči dokument od 21. januara 1943. godine u kojem se navodi da je oko 3.000 četnika napalo na bjelimićko selo Gornju Ljutu, ali su ih seljani uz pomoć Bjelimićke milicije uspjeli odbiti.

Nakon što je italijanska Millizia volontaria anticomunista (MVAC) odnosno Dobrovoljačka antikomunistička milicija formirana u selu Glavatičevo i Bjelimićani su prepoznali potencijal u dobivanju oružja od Italijana. Dana 1. februara 1943. godine je formiran Bjelimićki muslimanski bataljon MVAC-a, koji je svome sastavu imao tri čete. Komandant ovoga bataljona bio je Jusuf Uzunović, njegov ađutant bio je Avdo Tafro, dok su komandiri četa bili Džafer Šurković-Đulbić (I čete, sastavljene od Bjelimićana), Omer Drkić (lI čete, sastavljene od pripadnika podbjelašničkih sela) i lbro Hebibović (IlI čete od župskih sela-Glavatičevo).

Postojeća Bjelimićka milicija i njihov komandni kadar, osim nekih dobrovoljaca da popune prvu četu, nije ulazila u sastav Bjelimićkog muslimanskog bataljona MVAC-a. Oni su i dalje ostali samostalni na svom području.

U isto ovo vrijeme, početkom februara ove godine, kolone četnika, usred hladne zime i nezapamćenog mraza su se sa svih strana počele slijevati u područje iznad sela Luka i Odžaci, tražeći prolaz prema Glavatičevu. Predvodio ih je njihov komadant major Fehim Musakadić, Bjelimićka milicija tada Musakadiću nije dala proći preko Ljute, Svijenče i drugih bjelimićkih sela.

Komadant MVAC-a Glavatičevo, Umoljani, Bjelimići Jusuf Uzunović i narednik četničke žandarmerije u Glavatičevu Kujača, te komadant Bjelimićke milicije Šemso Šurković odmah su stupili u kontakt sa Musakadićem, a on im je obećao da će sva njegova vojska proći mimo.

Međutim, četnici nisu mogli bez incidenta, pa su pljačkali kuće u Luci kako su silazili, ali su isti ubrzo zatvoreni od strane Musakadića. Musakadić je ostao kod Džafer-bega na konaku, a ujutro rano otišao je u kasarnu. Sačekao je sve četnike iz pravca Kalinovika, Trnova i ostalih mjesta, a onda su svi krenuli prema Glavatičevu i Jablanici, ne rizikujući dalji sukob sa Bjelimićanima. Na ovaj način mještani Bjelimića su izbjegli grozomornu sudbinu koja je zadesila veliki broj Bošnjaka u istočnoj Bosni i Sandžaku.

Nakon dvadesetak dana neki su se vratili istim pravcem iz Jablanice poraženi i desetkovani od Titovih partizana ili od Narodnooslobodilačke vojske da se više nisu nikada oporavili. Bjelimićki MVAC ih je propuštao prema Argudu, Dindolu  i Ljubuči, i dalje prema Oblju, Ulogu i Kalinoviku. Nakon što su ih sustigli partizani, dosta četnika je likvidirano kako su hvatani, a među uhvaćenima bio je Musakadić na selu Obalj, između Uloga i Kalonovika. Pogubljen je s ostalim četnicima i ukopan u selu Mjehovina.

Porazom četničkih snaga u IV neprijateljskoj ofanzivi u dolini Neretve nije više postojala nikakva potreba za postojanjem MVAC milicije čiji su borci i članovi regularno prešli u partizane i NOP. Pošto Bjelimićka muslimanska milicija nije ulazila u sastav Bjelimićke MVAC muslimanske milicije, ona je i dalje ostala aktivna na području Bjelimića. Nije učestvovala ni u kakvom otporu protiv partizana, niti je razbijena kako se navodi u izvještajima. Komanda Bjelimićke milicije se radi sigurnosti bila sklonila iza brda Visočice do Treskavice, a neki do Trnova, dok su neki pomogli nositi ranjenike i priključili su se partizanima (Hamid Biber, Alija Kajanija, Dervo Granulo i drugi). Stanovništvo je ostalo pomagati u zbrinjavanju ranjenika i ilegalaca NOP-a u tom kraju.

Kroz područje Bjelimića 24-25. marta, a nakon prvih partizanskih jedinica prošao je i Vrhovni štab i komandant Josip Broz Tito, Moša Pijade, Nurija Pozderac i dr. U kasnim večernjim satima stigli su iz Glavatičeva u Odžake gdje su prenoćili u kući Šurkovića (Naila i Avde). Poslije kraće pauze, prošli su kroz selo Argud, Dindo, i Ljubuču a odatle dalje prema selu Romane i Kalinoviku. Neposredno poslije njih pristizali su i ranjenici i tifusari, i ostali su nešto više od mjesec dana, gdje im je lokalno stanovništvo ljubazno primilo

Kako navode pouzdani partizanski izvori, samo u Bjelimićima je umrlo i sahranjeno preko 150 boraca, a u Bjelimićima je bila smještena i centralna bolnica. U istom periodu u Bjelimićima su osnovane dvije partizanske ćelije od sedam članova: tri radnika i četiri intelektualca koji su također radili pri komandi mjesta.

Poslije borbe na Sutjesci koja se osigrala polovinom juna 1943. godine, preživjeli partizanski borci vraćali su se skoro istim pravcem kojim su i došli, preko teritorije koju je kontrolirala bjelimićka milicija. Računali su da im je taj put najsigurniji do Konjica. Ispaćeni i iznureni, tumarajući po bespućima Zelengore, po dubokim jarugama u dolini Neretve i već ranije opustošenim zagorskim selima, goli, bosi, gladni i ojađeni, danima su dolazili na bjelimićku teritoriju i dolazili su u kontakt sa Bjelimićkom milicijom koja ih je zbrinjavala, hranila i ispraćala preko svoje zone odgovornosti prema Konjicu. Neke su samo puštali da prođu, a neke su namještali kod malo imućnijih i uglednijih ljudi.

Međutim iako je bjelimićko stanovništvo pružalo svestranu pomoć ratnoj bolnici, partizanskom rukovodstvu, te iako su tu bezbjedno boravili mnogi
politički djelatnici, a najviše sekretar sreskog komiteta KPJ Ibrahim Šator, ipak je 10. oktobra 1943. godine napravljena pustoš u nekoliko bjelimićkih sela. Peta krajiška divizija od oko 3.000 boraca, krećući se za istočnu Bosnu po zadatku VKŠ, pojačana sa grupom Ibrahima Šatora, za nekoliko dana je od Bjelimića napravila pravi haos, uprkos žestokom otporu Bjelimićke milicije. Posebno je ovo bilo vidljivo u Odžacima, Vranićima, Jažepresini i Luci. Gotovo sve kuće i štale su popaljene. Spaljena je i čaršija u Odžacima, centar tog mjesta.

Nakon prolaska Pete krajiške divizije preko Bjelimića, ostala su opustošena i spaljena sela, a narod se našao u teškoj situaciji. Ostao je bez hrane, stoke i suočen s odlukom ustaške vlasti u Konjicu da sve pripadnike Bjelimićke milicije mobiliše u domobrane, tj. pokretne jedinice koje neće biti na jednom mjestu niti će moći braniti svoj kraj od mogućih napada četnika i drugih napadača.

Upravo nakon ovog perioda hafiz Muhamed ef. Pandža, prevodilac časnog Kur'ana, u ulozi člana Ulema medžlisa iz Sarajeva početkom novembra 1943. dolazio je u Bjelimiće. Hafiz je tada agitovao da se muslimani prijave u SS jedinicu pa je u ojađenom stanovništvu pronašao i dobrovoljce za 13. SS diviziji sa bjelimićkog prostora:

Agić Ibrahim, Gradeljina, Dževlan Zejnil, Ljuta, Arapović Mujo, Ljuta, Granulo Mehmed, Gradeljna, Biber Dervo (Šeho), Luka, Granulo Redžo, Gradeljna, Daut Halil, Sopot, Holjan Fejzo, Gradeljina, Daut Meho, Sopot, Muharemović Halil, Doljani, Plavčić Ibrica, Veluša, Plavčić Omer, Veluša, Tabak Mušan, Ljuta, Tabak Osman, Ljuta, Trnka Began, Argud, Trnka Džafer, Argud, Trnka Hamid, Argud, Trnka Šerif, Argud, Trnka Zahir, Argud, Trnka Smajo, Argud, Vladavić Šaćir, Ljuta.

Nakon pohoda Pete divizije, razbijeni i razoružani Bjelimićani donijeli su odluku da grupa od desetak najuglednijih ljudi tog kraja ode u Zagreb direktno kod Pavelića i da izlože njihov problem i položaj. Paveliću Bjelimići nisu bili nepoznato mjesto, jer je i sam rođen u Bradini kod Konjica pa je primio bjelimićku delegaciju i udovoljio je njihovim molbama. Napismeno im je dao garanciju da ih niko ne može angažirati u bilo koju hrvatsku vojnu jedinicu i da treba da ostanu tu gdje jesu i brane svoje mjesto. Bjelimićka delegacija je tražila i humanitarnu pomoć, čemu je takođe udovoljeno te je ista isporučena avionom u Bjelimiće na rejon Prašišta.

1944. 

Početkom 1944. godine Bjelimićka milicija ostaje na svom terenu. Mostarski bataljon i 29 hercegovačka divizija djelovale su od Bradine do Bjelimića i Glavatičeva. Nekih značajnih sukoba između milicije i partizana nije bilo, osim nekih sporadičnih prepucavanja. U VI ofanzivi početkom aprila mjeseca 1944. godine, koju su organizovale združene snage četnika, ustaša i Nijemaca, Bjelimićka milicija uopće nije učestovala. Bjelimićka milicija se u tom periodu okreće sve više partizanima, i pomaže u njihovom izbavljanju od četnika (Ramo Masleša npr.), pa u to vrijeme mnogi Bjelimićani poput Hamida Bibera, Selima Bibera, Alije Brkana, Muje Imamovića, Ibre i Durana Kamiša i drugih stupaju u partizanske redove.

Negdje u oktobru mjesecu 1944. četnici iz Glavatičeva traže saglasnost da im se dozvoli prelazak prema Kalinoviku. Na pregovore po tom pitanju odlazi komandant Bjelimićke milicije Šemso Šurković. Dogovoreno je da će im biti dozvoljen prolaz, ali uz pratnju i da usput niti jedan četnik ne smije svratiti niti u jednu kuću.

U Odžacima je već tada bila prisutna partizanska vlast, ali je paralelno bila prisutna i bjelimićka milicija za svaki slučaj. Čak je i komandant milicije apelirao da se pomaže partizanski pokret. Nabavljen je i radio i redovno su se slušale vijesti o napredovanju saveznika. Njihovi avioni letjeli su iznad Bjelimića i svoj teret istresali iznad Sarajeva. Bacali su letke na engleskom i našem jeziku, a padobranima hranu, odjeću i obuću.

Preko partizanskih aktivista, oformljen je i SKOJ. Birani su i odbornici za svako selo preko kojih se nabavljala hrana za vojsku. Već je nastala partizanska vladavina, Mjesni Narodni Odbor (MNO) a s njim je počela i mobilizacija. Mnogi su stupili u redove partizana i tako se formirao Konjički bjelimićki odred. Formiran je Ujedinjeni savez antifašističke omladine (USAOJ) koji je okupljao 26 omladinaca.

1945.

Ubrzo počinjuju teške borbe na Ivan-sedlu u koju se uključuje i Bjelimićki odred. Borci Bjelimićkog odreda gurnuti su u prve redove.  U proljeće te 1945. godine od 6. aprila, konačno za sve dolazi značajna vijest da je oslobođeno Sarajevo. Svi su mislili da je to i kraj četverogodišnje patnje, pucanja i ubijanja i da su napokon došli sloboda i mir. Međutim, na taj konačni mir u tom mjestu
trebalo je još čekati.

Bio je to početak maja 1945. godine. Prvo selo kuda će naići četnici je Luka, a onda Ježeprasina i Odžaci. Bjelimićka milicija, kao i tek formirani Bjelimićki
partizanski odred sve što su uspjeli jeste da na vrijeme alarmiraju narod da se sklanja u zbjegove izvan sela i da spašavaju stoku i kućne vrijednosti.

Četnici su sve što su zatekli po selima mobilizirali da im budu vodiči.
Kretali su se prema Oblju i Kalinoviku. Međutim, ubrzo su ih počeli stizati i ubijati partizani. Četnici su desetkovani oko Dindola, Ljubuče, Oblja i Kalinovika.

– Demokratska Federalna Jugoslavija – 

Nešto malo prije kraha nelegalne kolaboracionističke NDH, partizani su 7. marta 1945. godine formirali Demokratsku Federativnu Jugoslaviju (DFJ) čiji dio je i bila nova Federalna BiH a koja je bila prethodnica kasnije Narodne Republike BiH. Zakonom o podjeli tadašnje Federalne BiH u okviru DFJ (od 16. avgusta 1945) MNO Odžaci je postao dio sreza Konjic.

DFJ je postojala u prijelaznom razdoblju između monarhističke Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije, sod 7. marta pa sve do 29. novembra 1945. kada je Kraljevina Jugoslavija i formalno ukinuta kada je Ustavotvorna skupština 29. donijela odluku o ukidanju monarhije, te ime države promijenila u Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), osnovana je Privremena vlada i Josip Broz Tito je imenovan za premijera.

Međutim, kraj Drugog svjetskog rata za Bjelimiće i njegove branitelje i patriote tek nastaju nove nevolje. Iako nikada nisu bili uvjereni pristaše nacističkih ideologija, već isključivo ljudi koji su pragmatično koristili svaku priliku da dobiju oružje i izbjegnu pokolj kako bi odbranili vlastite živote i imetke pred najezdama raznih vojski tokom rata, Bjelimićani će svoju pragmatičnost i snalažljivost skupo platiti.

Kriptočetnici koji su sa partizanima  napadali Bjelimiće i 1941, sada obučeni u komunističke uniforme ponovo nastavljaju svoju staru djelatnost, ovog puta pod novim parolama i sa drukčijim simbolima. Nastao je dugotrajni lov na glave muslimanskih (bjelimićkih) patriota i branitelja zavičaja i svog naroda. Stari koljači i neprijatelji skinuli su kokardu i „natakarili” petokraku.