HISTORIJA

Historijat Bjelimićkog područja, radi jednostavnosti podijelili smo na četiri značajnija perioda za ovo područje. Početak je od Starog vijeka i pojave prvih pisama i predmeta od bakra (cca 3500. godina prije nove ere), preko Srednjeg vijeka koji je započeo na ruševinama Rimskog Carstva, početka Novog vijeka i pada Kraljevine Bosne pod Osmanlije, pa sve do današnjih dana i Moderne historije.

U nastavku možete pročitati kratki sažetak historije ovog prostora, a u podmenijima ove stranice nešto opširnije o svakom periodu.

– BJELIMIĆI U STAROM VIJEKU –

(3500 pr.n.e. – V vijek)

– Bakarno doba –

Na osnovu arheoloških nalaza postoje naznake da je eneolitska kultura, odnosno kultura bakarnog doba i na teritoriji današnje BiH, a time i Bjelimića bila široko rasprostranjena i bogato zastupljena. U mnogim dijelovima postojali su ili u talasima pristizali izdanci kultura bakarnog doba, kao što su: Butmirska kultura, Badenska kultura, Kostolačka kultura, Vučedolska kultura, i druge.

Na području današnje Hercegovine otkriveno je do četrnaest eneolitskih lokaliteta, a naročito važni jesu Varvara na vrelu Rame, te Ravlića pećina. Na osnovu arheoloških nalaza sa ovih lokaliteta utvrđena je genetska povezanost sa vučedolskom kulturom. Može se govoriti i o podtipovima Vučedolske kulture u Bosni i Hercegovini, kao što je njena kasnija jadranska varijanta, koja je prethodila Cetinskoj kulturi, rasprostranjenoj u današnjoj Dalmaciji, Hercegovini i južnoj Bosni, na većem broju manjih lokaliteta,

– Bronzano doba –

Bronzano doba (1800. do 800. pr.n.e.) je obilježila proizvodnja bronzanog oružja, oruđa i nakita. To je bilo vrijeme intenzivnog razvoja metalurgije, trgovine i obrta. Ovo doba je bilo i doba prave revolucije u tehnologiji izrade sredstava za proizvodnju, koja se javljaju onda kada je otkriveno da bakar (oko 90%) sa kalajem (oko 10%) daje izuzetno čvrstu i mnogostruko upotrebljivu leguru – bronzu (mjed, tuč).

Bronzano doba obilježava, kako upotreba bronze, tako i seoba stočara u vrijeme ranog bronzanog doba (1800. – 1600. pr.n.e.) na područje Mediterana. To je bio sljedeći talas indoevropskih doseljenika (nakon prvog talasa seljaka u mlađem kamenom dobu).

Najvažnije dvije kulture vezane za Bjelimiće kada je riječ o bronzanom dobu su već spomenuta Cetinska, kao i Glasinačka kultura.

Osnovne karakteristike Glasinačke kulture bile su tumuli, koji su sačinjavali nekropole, grupirane oko gradina sa ostacima suhozida. Od pokretnog materijala karakteritični su: keramika, bronzani bodeži, kamene bojne sjekire, bronzani ukrasni predmeti, igle, violinaste kopče, privjesci, grivne sa motivom ribljeg mjehura i sl.

– Željezno doba –

Tokom željeznog doba (period od 800. pr.n.e. do I vijeka) na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, a time i Bjelimića, Glasinačka kultura se još više razvija, i taj razvoj se dijeli na 2 faze:

Glasinac IV halštat 800 – 450 pr.n.e.
Glasinac V laten 450 pr.n.e. – početak I vijeka

U ovom periodu se javlja nomadsko stočarstvo, pretpostavlja se da osim toga ekonomiku čine i ratni pohodi, pasivna trgovina, razvijena obrada metala. Naselja su gradinska.

Od sredine 60-tih godina ilirsko pleme Autarijati se smatraju kao narod koji je bio nosilac Glasinačke kulture, sve do oko 310. g pr.n.e. kada uslijed keltskih migracija dolazi do miješanja ove dvije grupe, dok se na prostoru današnjih Bjelimića učvršćuju ilirska plemena Narensi i Dezidijati.

Nakon Ilirskih ratova, odnosno ratova između Ilirskog (Ardijejskog) kraljevstva i Rimske republike koji su trajali od 229. p. n. e. do 168. p. n. e., ilirski prostor se reorganizira u provinciju Ilirik, čiji dio postaje i područje Narensa i Dezidijata u gornjem toku Neretve.

– Doba rimskog carstva –

Nakon što je skršen Batonov ustanak odnosno veliki ilirski ustanak koji je trajao od 6. do 9. godine, Rimsko Carstvo je podijelilo Ilirik na pokrajine Panoniju i Dalmaciju (kojoj je pripao i prostor današnjih Bjelimića).

Tokom 318. godine, prostor Bjelimića naseljen Narensima i Daorsima unutar prefekture Ilirik, postao je dijelom Zapadnog Ilirika odnosno Dijeceze Panonija.

Tokom 379. godine Dijeceza Panonija postaje poznata kao Dijeceza Ilirik (Zapadni Ilirik) pod jurisdikcijom upravnika talijanske prefekture, dok je Istočni Ilirik praktično postao dio Istočnog Rimskog Carstvq, nakon konačne podjele Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo, a nakon smrti cara Teodozija – 395. godine,

Tokom polovine V vijeka 440-ih Dijeceza Ilirik strada od najezde Huna, a u kasnom 5. vijeku, nakon sloma Zapadnog Rimskog Carstva, potpada pod vlast ostrogotskog kralja Teodorika Velikog.

– BJELIMIĆI U SREDNJEM VIJEKU –

(V vijek – 1492. godina)

– Rani srednji vijek- 

Praktičan dolazak Ostrogota na područja rimske provincije Dalmacije, a time i na područje gornjeg toka Neretve, gdje su živjeli već odavno romanizirani potomci Ilira uslijedio je najvjerovatnije nakon ubistva Odoakara u Italiji (493).

Većina istraživača se slaže (na osnovi Prokopijevih vijesti) da je u toku Gotskog rata, napuštanjem Burnuma (537. godine) prestala vlast Ostrogota nad cijelom ovom provincijom. Nakon poraza Ostrogota, vlast nad provincijom Dalmacijom preuzima Istočno Rimsko Carstvo, odnosno Bizant na čelu sa carem Justinijanom.

Slavenska plemena su 548. izvršili razoran pohod na Iliriju, dopirući do Epidamnosa (današnji Drač) na Jadranskom moru, a vrlo je moguće da je upravo ovo bio prvi njihov susret i sa plemenima Narensa u gornjem toku Neretve.

Deset godina kasnije Avari 558. sklapaju ugovor sa Bizantom, dolazeći na prostor današnjih Karpata, a 567. takođe sklapaju savez sa Langobardima i ruše Gepidsko kraljevstvo (šire područje oko današnje Vojvodine). Od tada Avari od drže cijelu Panonsku niziju, i njihova država postaje poznata kao Avarski kaganat.

Sve do 626. godine, Avarski kaganat, se širi po cijelom Balkanskom poluostrvu, a uz njega dublje u unutrašnjost, južnije od Panonije, preko Save nastavljaju prodirati i Slaveni, koji su se naseljavali sve do prve polovine VII vijeka miješajući se sa starosjedilačkom populacijom Ilira koji su se već prethodno miješali sa Keltima i Gotima.

Nakon ovoga, formiraju se prve slavenske upravno-teritorijalne zajednice južno od Save, uglavnom se osamostaljuju, jačajući svoju političku individualnost, što je neminovno vodilo oblikovanju i zasebnih autohtonih narodnosnih fenomena, a Bizantinci ih nazivaju sklavinijama.

U ovom periodu okvirna tromeđa između sklavinija Zahumlja, Srbije i Bosne bilo ušće današnje rijeke Ljute u rijeku Neretva što prostor današnjih Bjelimića može staviti u bilo koju od ove tri sklavinije.

Kroz ovaj cijeli period, bosanska sklavinija, odnosno bosanska država u začetku djelomično opstaje kao samostalna, ili pak kao kneževina potpada čas pod vlast rane hrvatske ili rane dukljanske države, sve do kraja XI vijeka.

– Razvijeni srednji vijek- 

Ugarska prevlast nad Bosnom se nastavila kroz XII vijek, sve do druge polovice XII vijeka kada tu prevlast za jedan period uzima Bizant protjerivanjem bosanskog bana Borića koji je do tada vladao Bosnom, Usorom i Soli.

Ban Kulin je bio bosanski ban koji je na vlast postavljen već oko 1172. godine od strane Bizanta, a pod njegovom vladavinom Bosna bilježi svoj ubrzan razvitak. Za vrijeme bana Kulina javljaju se i prve vijesti o širenju specifičnog krstjanskog učenja u Bosni, pa je to dovelo i do čuvene Bilinopoljske abjuracije, početkom XIII vijeka.

Tokom ostatka ovog vijeka bosanska banovina se nastavlja razvijati pod patronatom Ugarske, pod banovima Stjepanom Kulinićem, Matejem Ninoslavom, Prijezdom I i II, te Stjepanom I Kotromanićem  koji krajem XIII vijeka dolazi u sukob sa Mladenom Šubićem.

Potrebno je spomenuti važan detalj iz doba vladavine bana Kulina. Naime, na ploči pronađenoj početkom XX vijeka u Muhašinovićima kod Visokog sa i krstovima na bosančici (u latinskoj transkripciji sa dopunama) piše:

Siju crkv’ ban’ Kulin’ zida: egd … jeni Kučev'sko Zagorie: i nade na nu grom (‘i) u Podgorie Sljepičišt’: i postavi svoi obraz’ (za ili nad’) pragom’: B[og]'dai banu Kulinu zdravie i banici Vojslavi

Savremenim jezikom ovaj natpis bi glasio:

„Ovu crkvu zidao je ban Kulin kada je plijenio kučevsko Zagorje. I naiđe na nju grom u Podgorju Slijepčišća. I postavi svoj obraz nad pragom. Bog da podari zdravlje banu Kulinu i banici Vojslavi.“

Natpis se dakle odnosi na jednu crkvu, koju je ban Kulin sazidao kada je napadao kučevsko Zagorje koju je pogodio grom u Podgorju. Potom ju je ban Kulin valjda iznova sazidao i postavio svoj obraz (natpis) nad pragom.

Vladimir Ćorović smatra da je gradnja spomenute Kulinove crkve 1185. godina, dok Pavo Anđelić smatra da je crkva podignuta 1194. godine. Ćiro Truhelka smatra da je spomenuta Kulinova crkva podignuta u periodu između 1203. i 1204. godine, kada se Kulin zadnji put spominje. 

Za nas je interesantno da Kulin krajem XII i početkom XIII vijeka spominje da plijeni Kučevo u župi Zagorje. Inače za današnji Kalinovik se smatra da je nastao na mjestu nekadašnjeg trga Kučevo u župi Zagorje (čiji dio je i prostor današnjih Bjelimića). Prema nešto ranijem Ljetopisu popa Dukljanina župe Rama, Neretva, Kom, Viševa, Gacko, Onogošt, Morača, Komarnica, i Piva spadaju u tadašnje Podgorje koje Kulin ovdje spominje, a Zagorje je tada dio veće župe Viševa (sve do 1321.).

Ovo nam jasno govori da je prostor tadašnje župe Viševa, odnosno Zagorja došao pod bosansku vlast prvi put u doba Kulina bana, nakon njegovih napada i gradnje spomenute crkve, dakle krajem XII i početkom XIII vijeka.

Župa Viševa, i u njemu Zagorje (uključujući i prostor današnjih Bjelimića), na padinama Visočice prema Neretvi, sa obje strane današnje Ljute i južnije uzvodno uz Neretvu se nakon Kulinovog upada na Kučevo nalazio u južnom dijelu bosanske banovine. Zapadno od župe Zagorje se nalazila bosanska župa komska, a istočno bosanske župe Ostrovica i Bistrica. Bosanska župa Viševa, i u njemu župa Zagorje (sa Kučevom, Veletinom i Obljem u sastavu) je sa sjeverne strane graničila sa Vrhbosnom, a sa južne strane je graničila sa župom Nevesinje.

– Kasni srednji vijek- 

Početkom XIV vijeka, prostor župe Zagorje (time i sa prostora današnjih Bjelimića) potpada pod vlast Mladena II Šubića, kada je on 1304. godine ponio naslov “gospodara čitave zemlje Huma”. U njegovo ime Zagorjem vlada humski župan Poznanj Purčić (prvi put se spominje 1306. godine).

U toku 1319. godine dijelove Humske oblasti pod vlašću Mladena II Šubića otima srpski kralj Stefan Milutin, kojem se priklanja i Poznanj Purčić. U ovo vrijeme (1321.) Zagorje se izdvaja iz župe Viševa kao posebna župa, i od tada one istovremeno čine upravnu oblast Zagorje. Purčić opet mijenja stranu 1322. godine kada se priklanja bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću i tada se događa upad Poznanja Purčića u Zahumlje u ime bana Stjepana II Kotromanića. Nedugo nakon toga 1327. godine, kao svjedok, zajedno sa braćom, na poveljama Stjepana II Kotromanića, Poznanj Purčić se pojavljuje sa titulom “vojvoda i župan od Zagorja i Nevesinja”. U ovom periodu njegovi posjedi u spomenutoj oblasti Zagorju su vjerovatno Kučevo, Veletin, Ljusići, Obalj i Ulog (Viševa), a prostor južno u župi Nevesinje (Vinčac). Takođe se u ovom periodu spominje i na čelu Konavala.

Nakon upada bana Stjepana II Kotromanića u Polimlje 1329. godine, Poznanj Purčić pada u ropstvo srpskog cara Dušana, pa tako slabi i položaj Purčićevih sinova.

Već par godina nakon ovoga, 1332. godine, prvi put se spominje i župan Milten Draživojević (sin Dražena Bogopenca čija je matična župa bila Konac polje, sa dvorom u Zaboranima – južno od današnjeg Glavatičeva), kao najpouzdaniji vojskovođa bana Stjepana II Kotromanića, i kao član bosanskog državnog vijeća i svjedok na povelji između bana Stjepana II i srpskog cara Dušana.

U periodu koji slijedi Milten preuzima vlast nad posjedima oslabljenih Purčića kada oni nestaju kao faktor. Tako Zagorje (uključujući prostor današnjih Bjelimića) i Komska župa prelaze iz ruku Purčića u ruke Miltena Draživojevića i njegovog sina Sanka Miltenovića,

Dana 24. maja 1335. Milten i njegov sin Sanko “od Zagorja” (de Sacorie) su spomenuti kao podanici bosanskog bana, a već 5 jula 1336, vojvoda Ružir i župan Milten se spominju kao podanici srpskog cara Dušana.  Milten se spominje zadnji put 1343. godine kada ga je naslijedio njegov sin Sanko.

Vjerovatno tada Sanko opet prelazi na bosansku stranu, a koju godinu kasnije, tačnije 1347. godine preuzima i župu Nevesinje. Dana 22. oktobra 1348. Dubrovnik je dao državljanstvo Sanku kao aristokrati bosanskog bana (baronus domini bani). Od 11. avgusta 1366. godine i dalje, Sanko Miltenović se spominje kao kaznac bosanskog bana Tvrtka, da bi krajem te godine došao u kraći sukob sa njim.

Srpski velikaš Nikola Altomanović je podržao Sankovu pobunu protiv bosanskog bana Tvrtka, te je Sanko stao na njegovu stranu 1368. godine. Nakon ovoga je ban Tvrtko napao Sanka i primorao ga da se povuče u Dubrovnik 1369. godine. Iako je Dubrovnik bio na strani Tvrtka, oni su odbili da izruče Sanka bosanskom banu. Godinu dana kasnije 1370. godine ipak je došlo do pomirenja između Tvrtka i Sanka, koji je nastavio da bude vazal Nikoli Altomanoviću. Nikola Altomanović i Tvrtko Kotromanić su sklopili kratkotrajno primirje. Međutim, nakon ranjavanja Altomanovića iste godine na Kosovu, Sanko preuzima Konavle kao vazal bosanskog bana, a jednoj klopci koju su mu namestili ljudi Nikole Altomanovića 1372, Sanko Miltenović gine predvodeći pomoćne trupe koje je ban Bosne poslao u pomoć Dubrovniku.

Nakon Sankove smrti županska vlast (uključujući i onu nad prostorom današnjih Bjelimića) je pripalo njegovom sinu Beljaku, koji je bio član Velikaškog vijeća i bliži savjetnik kralja Tvrtka I.

Nakon pokušaja prodaje Konavala Dubrovčanima, i Beljakove smrti 1391. godine, župansku vlast preuzima njegov brat Radič Sanković 1398. godine za vrijeme kralja Stjepana Ostoje. Kao i Stjepan Ostoja on gubi pozicije 1404, kada ga Sandalj Hranić Kosača šalje nazad u zatvor 1404. godine, osljepljujući ga i uzimajući njegova imanja uključujući i Zagorje (u čijem sastavu su bila i sela današnjih Bjelimića).

Dana 29. juna 1442. godine, prvi put spominje i zagorska tvrđava Veletin sa podgrađem. Tada tvrđava već ima svoje podgrađe. U dokumentu se navodi da je Vukac Deković iz podgrađa Veletina koji je u Bosni ugovorio šestogodišnju službu i izučavanje zanata kod kožara Radete Nenkovića. Veletin se nešto kasnije spominje i u poveljama za hercega Stjepana Vukčića Kosaču (1444 – Veletin Vsagorie castello con contato; 1448 – castrum Welletin; 1454 – civitate Velletino cum castris et pertinentiis suis). Početkom aprila 1465. godine pominje se i tužba protiv braće Radelje i Miobrata Dragovića – ljudi bosanskog vlastelina Jurja Čemerovića iz Podveletina.

– BJELIMIĆI U NOVOM VIJEKU –

(početak osmanske okupacije – kraj I svjetskog rata)

– Osmansko Carstvo – 

Pad sjeverne Hercegovine u kojoj se nalazilo i Zagorje (sa prostorom današnjih Bjelimića), dogodio se nakon ljeta 1465. Isa-beg Ishaković počeo je osvajati hercegove zemlje, pa su Stjepanu ostali posjedi oko donje Neretve te gradovi Novi i Risan s okolicom te Župa Dračevica, a u unutrašnjosti grad Ključ.

Dana 3. juna 1466. godine pada i Blagaj, a osvojene teritorije u Hercegovini Osmanlije su nazvali Hercegovina ili Vilajet Hersek, koji je bio dio Sandžaka Bosna, a isti je u sudsko-administrativnom pogledu podijeljen na kadiluke Drinu i Blagaj. Osmanlije su tada župu Zagorje nazvali nahija Zagorje, u sastavu novoosnovanog Blagajskog kadiluka.

Ubrzo nakon ovoga Vilajet Hercegovina je izdvojen iz Sandžaka Bosna, i formiran je Hercegovački sandžak 16. januara 1470. godine. Osnivanjem ovog sandžaka i njegovom kasnijom teritorijalno-administrativnom podjelom formirana su tri kadiluka: Drinski kadiluk, Blagajski kadiluk i Prijepoljski kadiluk. Tada je Drinski kadiluk izgubio neke nahije koje su pripale Prijepoljskom kadiluku, a preuzeo je ranije nahije Blagajskog kadiluka koje su se nalazile između Neretve s jedne, i Pive i Tare s druge strane. Tako je i nahija Zagorje (sa prostorom današnjih Bjelimića) pripala Drinskom (Fočanskom) kadiluku.

Teritorijalnom reorganizacijom 1580. godine, Hercegovački sandžak postaje dijelom novoosnovanog Bosanskog pašaluka.

U isto ovo vrijeme dešava se vrhunac islamizacije, tačnije u drugoj polovici i krajem XVI st. što potvrđuje i postotak muslimanskog stanovništva u većini hercegovačkih nahija. Tako je prema Ahmedu S. Aličiću u nahijama Drinskog (Fočanskog) kadiluka: Bistrica i Zagorje (u kojoj je bio i prostor današnjih Bjelimića) islamizacija dostigla 99%,

Bilimić, odnosno Bjelimić postaje poznatiji pod nazivom Odžaci, po odžacima u timaru begova Šurkovića, a najvjerovatnije krajem XVII ili početkom XVIII vijeka u Odžacima je napravljena i džamija (Hivzija Hasandedić iznio je pretpostavku da je džamija sagrađena u XVII vijeku)

Zbog stalnih ratova sa Mlečanima i Austrijom (XVII i XVIII vijek), došlo je do slabljenja Carstva, a već od XVII vijeka sve su češći bili nemiri i zahtjevi za reformama.

Tokom 1831. godine izbio je protureformni ustanak Husein-kapetana Gradaščevića, a ugušen je već naredne godine. Nakon sloma Pokreta za autonomiju Bosne, za lojalnost sultanu, za nagradu je Ali-paša Rizvanbegović imenovan vezirom novog, Hercegovačkog pašaluka, koji je nastao 1833. izdvajanjem Hercegovačkog sandžaka (a time i Drinskog kadiluka i Zagorja pa i sela današnjih Bjelimića kao njegovog dijela) iz Bosanskoga pašaluka.

Nakon smrti Ali-paše Rizvanbegovića 1851. godine, došlo je do ukidanja Hercegovačkog pašaluka. Omer-paša Latas je reorganizirao Bosanski pašaluk ukidanjem sandžaka i kadiluka. Bosanski pašaluk je podijeljen je na pet okruga (kajmekamluka), a Hercegovački pašaluk na tri. Područje Zagorja (a time i današnjih Bjelimića) je ovom reorganizacijom bilo dio mudirluka odnosno kotara Kalinovik, unutar kajmekamluka odnosno okruga Sarajevo u Bosanskom pašaluku.

Jula 1865. godine je donesena uredba velikog vezira Fuad-paše (1861–1866) o uređenju Bosanskog vilajeta, a reforme je provodio Topal Šerif Osman-paša (1861–1869). U okviru nove upravne podjele, odnosno osnivanja Bosanskog vilajeta 1865.godine, kazi (mudirluku, kotaru) Konjice su pridodata sela (tur: karije) u oblasti današnjih Bjelimića (17 sela), koja su izdvojena iz kaze Kalinovik. Prostor tih 17 sela u ovom periodu, su dio kaze Konjice, unutar Mostarskog kajmekamluka u novoimenovanom Hercegovačkom sandžaku. Vrijedi podvući da je ovo bilo prvo grupisanje 17 zapadnih sela iz nahije Zagorje, koja su postala budući Bjelimići u Austro-Ugarskoj Monarhiji, dok su preostala sela Zagorja ostala u kazi Kalinovik.

U decembru 1875. godine formiran je poseban Hercegovački vilajet (17 sela današnjih Bjelimića su bili takođe njegov dio), ali je već 2. februara 1877. godine ukinut i vraćeno je ponovo staro stanje, odnosno Bosanski vilajet, koji se neposredno prije Austro-Ugarske okupacije 1878. godine sastojao od šest sandžaka: Sarajevskog, Travničkog, Banjalučkog, Bihaćkog, Zvorničkog i Hercegovačkog sandžaka koji su poslije uspješne A-U okupacije pretvoreni u tzv. okruge.

– Austro-Ugarska Monarhija – 

Dolaskom Austro-Ugarske Monarhije na prostor Bosne i Hercegovine, 1878. godine, uzeto je 17 sela koja su u nakon 1865. godine prebačene iz kaze Kalinovik u kazu Konjic, dodano im je još jedno selu, te su ta sela (grupa od ukupno 18 sela) dobila status seoske (upravne) općine (odnosno u današnjem smislu mjesne zajednice) u sastavu kotara (u današnjem smislu općine) Konjic.

Ova grupa sela, odnosno sada seoska općina (SO) je tako prvi dobila iskrivljeni naziv Bjelemić (po centralnom selu Odžacima odnosno arhaičnom nazivu sela – Bilimić), a sastojala se od sljedećih 18 sela:

Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Gapići, Ljubuča, Luka, Ljuta, Ocrkavlje, Odžaci, Rajac, Sitnik, Sopot, Susječno, Svijenča, Tinje, Veluša, i Zabrđani.

Na samom početku austrougarske okupacije na ovom prostoru se desio još jedan veliki boj sa Austro-Ugarskom, prilikom hercegovačkog ustanka 11. januara 1882. godine kada je u prvoj borbi 150 ustanika porazilo Austro-Ugarsku vojsku kod mosta u Glavatičevu. Ustanike je tada vodio Sulejman beg Šurković iz SO Bjelemić.

Nakon sloma ustanka, austrougarska okupaciona uprava je godinu dana kasnije, 1883. godine, iz praktičnih razloga, objedinila dvije seoske općine (u današnjem smislu mjesne zajednice) SO Bjelemić i SO Župa. Iz SO Bjelemić su tada izdvojena sela Gapići, Rajac i Susječno, tako da je 15 sela iz SO Bjelemić spojeno sa 11 sela SO Župa (ukupno 26 sela), i osnovana je kotarska ispostava Bjelemić (posebna upravna jedinica kotara Konjic) sa sjedištem u selu Odžaci. Njen prvi upravnik je bio Teodor Friš, dok je prvi predsjednik ispostavnog vijeća bio Sejdi-beg Šurković.

Na popisu 1885. godine kotarska ispostava Bjelemić je imala popisanih 2175 stanovnika, i ova austrougarska kotarska ispostava je funkcionirala sve do 1916. godine.

Još jedan kuriozitet za ovaj period je to da je otvorena škola u Odžacima, prvo kao trogodišnja školske 1884/1885 godine, a potom je prerasla u četverogodišnju počevši od 1899/1900. školske godine. Interesantno je da su do kraja perioda austrougarske vladavine, svoje zgrade u kotaru Konjic imale samo škole u Konjicu i Bjelemiću (Odžacima). Ova škola će Prvi svjetski rat dočekati zatvorenih vrata, a smijeh djece u klupama zamijeniće tužni odlazak mnogih mladića sa ovog područja u austrougarsku vojsku, na daleka ratišta poput onih u Italiji ili Rusiji.

– MODERNA HISTORIJA BJELIMIĆA –

(kraj austrougarske okupacije – danas)

– Kraljevina SHS –

Bosna i Hercegovina je u Kraljevinu SHS ušla kao zemlja sa dva izlaza na more, preuzeta je postojeća austrougarska podjela na oblasti i kotare, a nekadašnja austrougarska kotarska ispostava KI Bjelemić (Odžaci) sa pripadajućim selima (koja su uključivala sela SO Bjelemić i SO Župa) bila je dio Mostarske oblasti u kotaru Konjic. Uredbom o podjeli Kraljevine SHS na oblasti od 26. juna 1922. godine kojim je preustrojena Kraljevina SHS cijela zemlja je upravno podijeljena na 33 oblasti, ali kotarska ispostava KI Bjelemić je i dalje bila dio kotara Konjic u Mostarskoj oblasti.

Stanje administrativne podjele iz Austro-Ugarske se zadržalo na ovom području sve do 1927, kada se ukida 15 seoskih općina na području kotara Konjic i kada se njihov broj reducira na 8. Kotarska ispostava Bjelemić (koja je uključivala SO Bjelemić i SO Župa) se transformira u novu SO Bjelimići (koja od tog momenta uključuje sela nekadašnje SO Župa).

– Kraljevina Jugoslavija –

Dana 3. oktobra 1929. godine donešen je Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja. Kraljevina SHS je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

Podjelom na banovine razbijen je i kontinuitet Bosne i Hercegovine, a SO Bjelimići kao seoska općina (u vidu današnje MZ) u okviru sreza Konjic postaju dijelom Primorske banovine sa sjedištem u Splitu. Tadašnja SO Bjelimići se ukida 1936. godine, kada se sjedinjuje sa srezom Konjic unutar Primorske banovine. Interesantno je spomenuti da je vijećnik ispred sreza Konjic u primorskoj banovini bio ugledni Bjelimićanin i trgovac – Ferhad Kurtović.

Do osnivanja NDH, sela okupljena oko Bjelimića (Odžaka) su de jure i de facto bili dijelom kotara Konjic, u sastavu tadašnje Banovine Hrvatske ( unutar Kraljevine Jugoslavije), a po osnivanju NDH, sela okupljena oko sela Bjelimić (Odžaci) su se praktično našla u italijanskoj okupacionoj zoni NDH, a po njenoj samoj organizaciji ova sela su se od tada de facto nalazila u kotaru Konjic u velikoj župi Hum.

Na prostoru 17 sela nekadašnje SO Bjelimići (bez sela Župe), tokom 1944, formiran je Mjesni Narodni Odbor (MNO) Odžaci, a nešto malo prije kraha nelegalne kolaboracionističke NDH, partizani su 7. marta 1945. godine formirali Demokratsku Federativnu Jugoslaviju (DFJ) čiji dio je i bila nova Federalna BiH a koja je bila prethodnica kasnije Narodne Republike BiH. Zakonom o podjeli tadašnje Federalne BiH u okviru DFJ (od 16. avgusta 1945) MNO Odžaci je postao dio sreza Kalinovik.

– FNR I SFR Jugoslavija –

Zakonom o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora, koji je Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine donijelo 16. augusta 1945. godine uspostavljen je između ostalih i Sarajevski okrug, podijeljen na 12 srezova: fočanski, fojnički, goraždanski, kalinovački, rogatički, vareški, visočki, višegradski, zenički, sokolački, sarajevski i sredanjski. MNO Odžaci je tada prebačen iz sreza Konjic u srez Kalinovik.

Početkom 1947. donesen je i Ustav NR BiH u okviru FNRJ, a nakon toga došlo je i do reorganizacije administrativnih jedinica. U ovom periodu, 17 naselja MNO Odžaci se reorganiziraju, pa dolazi do uključenja naselja Dindo u Argud, uključenja naselja Ocrkavlje u naselje Ljubuča, do izdvajanja naselja Ježeprasina iz naselja Odžaci, i uključivanja stavke Visočica planina u naselje Luka, i ovo rezultira time da MNO Odžaci službeno imaju 15 naselja:

Argud, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ježeprasina, Ljuta, Mokro, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veleuša, Zabrđani.

Tokom 1952. godine, MNO Odžaci mijenja naziv u sresku općinu (SO) Bjelimići u okviru sreza Kalinovik. Tri godine kasnije, 1955. ukida se sreska općina (SO) Bjelimići u srezu Kalinovik, i pripaja se sreskoj općini (SO) Glavatičevo u srezu Konjic. U okviru ove reorganizacije prvi put se naselje Ljuta izdvaja iz Bjelimića, tačnije ostaje u srezu Kalinovik postavši dijelom sreske općine (SO) Ulog. Ovo stanje traje do 1958. godine kada se srez Konjic transformira u općinu Konjic, i kada se 14 naselja Bjelimića izdvajaju iz seoske općine (SO) Glavatičevo i opet postaju SO Bjelimići koja je dio (sada općine) Konjic. Ta sela su:

Argud, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ježeprasina, Mokro, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veleuša, Zabrđani.

Dana 10. aprila 1963. godine, donesen je novi Ustav SFRJ. Naselja sreske općine (SO) Bjelimići, njih 14. se tada po prvi put definiraju kao Mjesna zajednica (MZ) Bjelimići. Ovo je ujedno i početak administrativne historije Bjelimića u obliku Mjesne zajednice. Ovakvo stanje ostaje sve do raspada SFRJ.

– Republika BiH i Dejtonski mirovni sporazum –

Mjesna zajednica (MZ) Bjelimići dočekuje agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu sa 14 svojih sela:

Argud, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ježeprasina, Mokro, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veleuša, Zabrđani.

U toku i nakon rata Mjesna zajednica (MZ) Bjelimići uspijeva se odbraniti od agresora. Nakon oslobađanja još nekih obližnjih teritorija, i nakon Dejtonskog mirovnog sporazima, još 14 naselja prijeratne općine Kalinovik ulaze u sastav MZ Bjelimići, te od tada ova MZ broji 28 naselja i dijelova naselja (23 naseljena, 5 nenaseljenih):

Argud, Brda, Čestaljevo (dio), Doljani, Gapići, Gradeljina, Gvozno (dio), Hotovlje, Ježeprasina, Luka, Luko, Ljubuča, Ljusići (dio), Ljuta, Mokro, Odžaci, Polje, Rajac, Sitnik, Sopot, Susječno (dio), Svijenča, Tinje, Trešnjevica (dio), Veluša, Vrhovina (dio), Zabrđani, te Zelomići.

U današnjoj administrativno-teritorijalnoj organizaciji Bosne i Hercegovine, MZ Bjelimići sa svojim naseljima administrativno pripada općini Konjic, unutar Hercegovačko-neretvanskog kantona, u entitetu Federacija BiH.