AUSTRO-UGARSKA MONARHIJA

Članom 29 Berlinskog sporazuma, Austro-Ugarska Monarhija je dobila posebna prava u osmanskoj provinciji Bosni i Hercegovini i u sandžaku Novi Pazar. Član 25 spomenutog sporazuma je glasio da će “Provincije Bosna i Hercegovina biti okupirane i upravljane od strane Austro-Ugarske Monarhije” i nastavio se tekstom “Austro-Ugarska Monarhija zadržava pravo da održava garnizone i vojne i trgovačke puteve kroz cijelo područje tog dijela (Novopazarski sandžak] starog Bosanskog vilajeta.”

U periodu 1878–1908, od okupacije do aneksije, Bosna i Hercegovina je formalno bila osmanska provincija, ali je stvarna vlast u njoj pripadala Austro-Ugarskoj. Po Berlinskom sporazumu i Carigradskoj konvenciji suverenitet nad BiH pripadao je sultanu, ali je u stvarnosti to njegovo pravo bilo nudum ius, jer je stvarno vršenje vlasti bilo u rukama Austro-Ugarske. Nakon aneksije BiH je i formalno postala habsburška pokrajina, ali je ona i u okviru Monarhije zadržala osoben položaj. U dualističkoj strukturi Monarhije, u kojoj su sve pokrajine pripadale ili Cislajtaniji ili Translajtaniji, Bosna i Hercegovina je stajala kao treće zasebno tijelo. Bila je smatrana za krunsku zemlju Habsburgovaca, kojom po ovlaštenjima vladara zajednički upravljaju vlade Austrije i Ugarske.

Politički problemi snakon austrougarske okupacije BiH u kulminirali aneksionom krizom 1908. godine

ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE (1908-1918)

Aneksiona kriza, odnosno Bosanska kriza je riješena tako što su se austrougarski garnizoni povukli iz Novopazarskog sandžaka. A ubrzo potom, 26. februara 1909. godine Austro-Ugarska je sporazumom sa Osmanlijama riješila pitanje BiH. Protokol su potpisali Husein Hilmi Paša, veliki vezir, Gabriel Efendi Noradoungian, carski osmanski ministar vanjskih poslova, ad interim, i Jean Marquis Pallavicini, izvanredni i opunomoćeni ambasador Austro-Ugarske.

Austrougarska je pristala platiti Osmanlijama 2,2 miliona osmanskih lira. U to vrijeme otomanska lira je imala svoju vrijednost u zlatu 1 osmanska lira = 6,61519 grama čistog zlata. To je otprilike dogovorena količina prevedena u 14.500 kg zlata.

Sudbina Novog Pazara zajedno sa ostatkom Prištinskog sandžaka je bila ništa manje surova. Sandžak je podijeljen tokom Balkanskih ratova 1912-1913 između Crne Gore i Srbije.

Ostatak Austro-Ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini je pratio ubrzan društveni i ekonomski razvoj, sve do atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, i početka Prvog svjetskog rata.

HERCEGOVAČKI USTANAK (1882)

Na samom početku austrougarske okupacije na ovom prostoru se desio još jedan ustanak u Hercegovini.

Što se konjičkog kotara tiče, kao viđeniji ljudi učestvovali su Sulejman-beg Šurković i Sulejman-beg Jažić. Sulejman-beg Jažić je zarobljen u bici za Ulog, a prilikom hercegovačkog ustanka 11. januara 1882. godine u prvoj borbi sa svojih 150 boraca (u ukupnom broju oko 1000 ustanika) vođa ustanika Sulejman-beg Šurković je porazio Austro-Ugarsku vojsku kod mosta u Glavatičevu.

Ipak, otpor ustaničkih četa nije se mogao mjeriti sa ofanzivom austrijske vojske i tehnike. Ustanici su probili obruč kod Neretve povlačeći se u manjim grupama ka Crnoj Gori i Sandžaku, ali je njihova snaga već bila slomljena. Zemaljska vlada u Sarajevu je 22. aprila 1882. godine objavila da je ustanak ugušen, a ustanicima je data amnestija. Interesantno je da je ustanak nastavio tinjati u Hercegovini sve do novembra 1882. godine.

Nešto kasnije, nakon što je Sulejman-beg Šurković uvidio da se uzaludno boriti protiv mnogo nadmoćnijeg okupatora. Pri susretu sa predstavnicima austrougarske vlasti u selu Odžaci, on je prihvatio sve klauzule koje su pred njega postavile okupatorske vlasti, i tom prilikom je pitao kako nova vlast može pomoći ovom kraju, te je bilo pomena o gradnji škole, te mostova i puteva i uspostavljanju telefonske linije, što se kasnije i ostvarilo.

Nakon toga, u Bjelimićima je sagrađena i škola, tačnije 1884. godine. a kasnije je provedena i telefonska linija iz Mostara, preko Zijemlja i Glavatičeva do Odžaka. Popravljeni su putevi, a izgrađeno je nekoliko vodopojilišta, te mostova preko rijeka i potoka.

SEOSKA OPĆINA (SO) BJELEMIĆ (1879-1918)

Odmah iza okupacije, po uzoru na Hrvatsku i Slavoniju, počele su se osnivati seoske općine (nešto poput današnjih mjesnih zajednica). Prema odredbama Zakona o upravi seoskih općina BiH od 8. februara 1907. godine, sve seoske općine su dobile svoje statute po kojima su se ravnale do kraja vladavine A-U Monarhije.

Dolaskom Monarhije na prostor Bosne i Hercegovine, 1879. godine, seoska općina (SO) Bjelimići je brojala 18 seoskih naselja:

Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Gapići, Ljubuča, Luka, Ljuta, Ocrkavlje, Odžaci, Rajac, Sitnik, Sopot, Susječno, Svijenča, Tinje, Veluša, i Zabrđani.

Nakon provedenog popisa 1885. godine, kotarska ispostava Bjelemić je imala 26 seoskih naselja, (SO Bjelimići 15 i SO Župa 11) u kojima je popisano 2175 stanovnika (SO Bjelimići – 1298 i SO Župa – 877). Seoska naselja SO Bjelimići su tada bila:

Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ljuta, Ocrkavlje, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, i Zabrđani.

1895. godine SO Bjelimići je brojala 16 seoskih naselja:

Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ljuta, Mokro, Ocrkavlje, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, i Zabrđani.

Na popisu 1910. godine, SO Bjelimići imala je 17 seoskih naselja:

Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Ljubuča, Luka, Ljuta, Mokro, Ocrkavlje, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Visočica planina i Zabrđani.

KOTARSKA ISPOSTAVA (1883-1916) i KOTARSKO VIJEĆE BJELEMIĆ (1883-1910)

Nakon sloma ustanka, Austrougarska okupaciona uprava je godinu dana kasnije, 1883. godine, iz praktičnih razloga, reorganizirala SO Bjelimići i SO Župa. Iz Bjelimića su tada izdvojena sela Gapići, Rajac i Susječno, tako da je preostalih 15 sela SO Bjelimići spojeno sa 11 sela SO Župa (ukupno 26 sela), i osnovana je kotarska ispostava Bjelemić (posebna upravna jedinica kotara Konjic) sa sjedištem u selu Odžaci. Ista je funkcionisala sve od 1883. do 1916. godine. Kotarska ispostava je imala svoje ispostavno vijeće sačinjeno od domaćih ljudi sve od 1883. do 1910. godine.

Upravnici u Kotarske ispostave Bjelimići, bili su, hronološki:

Teodor Friš (1883-1887), Anton Kordač (1888-1896), Jakob Reich (1897-1900), Karlo Jakovljević (1901-1902), Isidor Grum (1903-1904), Emanuel Vošalik (1904-1906), Mustafa Šehić (1906-1908), Jovan Drobac (1908-1911), Alija Orman (1911-1912), i Dušan Čović (1912-1916).

Članovi ispostavnog vijeća u kotarskoj ispostavi Bjelimići u periodu 1883-1900. godine bili su sljedeći mještani koji su smatrani najuglednijim sa područja kotarske ispostave Bjelimići:

Sejdi-beg Šurković (1883-1891) predsjednik, Lazar Đogić (1883-1891) član, Avram Tuga (1883-1900), član, Halil Razić (1891-1900), predsjednik, Jozo Andrić (1891 -1900), član.

Podijelite ovu objavu