REPUBLIKA BIH

– Republika Bosna i Hercegovina (RBiH) – 

Republika Bosna i Hercegovina (RBiH) je država koja je nastala raspadom SFRJ, kao nasljednica njene federalne članice Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH).

Naime, proglašenje suverenosti u oktobru 1991. pratio je referendum za nezavisnost i otcjepljenje od SFRJ krajem februara i početkom marta 1992. godine. Referendum je bojkotovao dio političkih predstavnika bosanskih Srba, ali ipak je odziv birača bio 64% (uglavnom Bošnjaka i Hrvata te pstalih građana), od kojih je 99% glasalo u korist prijedloga, pa je SR Bosna i Hercegovina postala nezavisna država, odnosno RBiH. Prijem RBiH Ujedinjene nacije desio se 22. maja 1992. godine.

Iako je već u oktobru 1991. zabilježeni akti protiv civilnost stanovništva Bosne i Hercegovine, u selu Ravno, srpska agresija dostiže puni zamah tek naredne godine, naročito nakon referenduma i priznanja RBiH. Veliki broj srpskih ofanziva počine u martu 1992. u istočnoj i sjevernoj Bosni. Prateći napeti period eskalirajućih tenzija i mjestimične vojne incidente, otvoreno ratovanje je počelo u Sarajevu 6. aprila, mada Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine je značilo da se Jugoslavenska narodna armija (JNA) službeno povuče sa teritorije države, iako su se njeni srpski članovi pridružili Vojsci Republike Srpske. Naoružana i opremljena iz zaliha JNA u Bosni, te podržana od vojnih formacija iz Bosne i Hercegovine i kontrolisana od strane Srbije i Crne Gore, tzv. VRS je 1992. uspjela zauzeti većinu teritorije sa srpskom većinom.

Godine 1993, je krenula i agresija R Hrvatske (kroz vojne formacije HVO i formacije HV) na RBiH, pa se RBiH našla između čekića i nakovnja.

U martu 1994, događa se potpisivanje Vašingtonskog sporazuma između RBiH i hrvatskih lidera u BiH (pod patronatom R Hrvatske) koje je vodilo kreiranju Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH). Ovo je, zajedno s međunarodnim ogorčenjem na srpske ratne zločine (od kojih je najznačajniji Genocid u Srebrenici nad 8.000 bošnjačkih muškaraca u julu 1995, pomoglo okrenuti ishod agresije.

– Bjelimići u toku agresije na RBiH – 

Oko polovine mjeseca aprila srbočetničke snage. presjekle putnu komunikaciju Konjic – Boračko jezero – Glavatičevo – Bjelimići. Na Borcima su zaustavili vozilo preduzeća ŠIP-a i ranili Muju Halilovića. Tada je presječena i dalekovodna mreža za napajanje strujom tih područja. Istovremeno je u petak, kada je bilo mnogo ljudi u džamiji počelo neselektivno granatiranje Glavatičeva. U Bjelimićima su se tada počele organizirati seoske straže.

U Bjelimićima se početkom maja 1992 god. formiran odred Teritorijalne odbrane (TO) BiH, na čijem je čelu bio Zahir Šurković. Bjelimići su bili cestovno blokirani sa svih strana. Počelo je nestajati životnih namirnica, lijekova, benzina, obuće, odjeće i prijetila je glad. Dogovoreno je da se probija put od Polica preko Visočice do Sinanovića, u dužini oko 10 km. Svako selo srazmjerno radnoj snazi po dužini je zaduženo da odradi svoju dionicu puta koji je kasnije ispostavilo se, bio žila kucavica ovog područja.

Sve do polovine mjeseca juna Bjelimići nisu ozbiljnije napadnuti ni granatirani, osim jednog avionskog napada gdje su položaji Bjelimićana bombardovani. Prilikom ovoga avionskoga napada poginula je sestra Ćamila Granula kao civilna žrtva čuvajući ovce.

Odmah poslije Bajrama i trasiranja komunikacije Bjelimići – Sinanovići – lgman, počelo je dolaziti pojačanje iz Konjica i uspostavljene su čvršće linije odbrane. U međuvremenu, prognani Bošnjaci iz Gornjeg Borča, Uloga i okolnih sela Zagorja, te nekih nevesinjskih sela, Gornje i Donje Bijenje, Plužina i drugih preplavili su Bjelimiće. Oni iz nevesinjskih sela, koje je pratio kapetan Miralem Jugo, išli su preko Crvnja, Morina i Baka, takođe su prešli Neretvu bezbjedno i uspješno su izašli na bjelimićki plato. Sa napaćenim prognanicima bjelimićki narod se trudio podijeliti i zadnji zalogaj i prihvatiti ih što je najbolje mogao.

Teritorijalna odbrana 28. juna 1992 god. organizira prvi pokušaj deblokade saobraćajnog magistralnog puta preko mjesta Borci. Napad na utvrđene četničke linije je pokušan iz više pravaca. Deblokada puta Borci-Glavatičevo nažalost nije uspjela.

Komadant Jugo je kao vojni stručnjak, nakon što je upoznao i izvidio teren i razgraničenje sa četnicima prema Kalinoviku, odmah je utvrdio liniju odbrane po propisu te naredio da se iskopaju zemunice koje mogu izdržati granatiranje. Odredio je da se šalju ispomoći borcima iz Ljute koji su već držali utvrđene linije na Jakomišlju, skoro do samog Kalinovika.

Napade na Jakomišje predvodio je sestrić četničkog generala Mladića, Petar Jović-Bene sve dok nije likvidiran od strane branilaca Bjelimića sredinom avgusta 1992. zajedno sa još 15 četnika. U tim borbama uništen je i jedan četnički tenk. Od napada četnika na tom rejonu Jakomišlja iz bjelimićke jedinice je ranjen Himzija Mujan, a 25.08.1992.g. poginuo je proslavljeni komandant odbrane Ljute – Sejo Bublin.

Položena je i svečana zakletva bjelimićkih branilaca te spojena linija odbrane sa župskim braniocima do nJihove zone odgovornosti Lađanice i rubnih nevesinjskih sela Seljani, Drahiiševo i Zaborani.

Odlaskom komadanta Miralema Juge u mjesecu septembru, na njegovo mjesto postavljen je profesor Seid Sejo Fejzagić iz Konjica. Zajedno sa njim stigao je i Himzo Šurković koji je postavljen na mjesto oficira ONP (operativno-nastavni poslovi). Sejo Fejzagić se na toj dužnosti zadržao do 4 februara 1993. godine.

Dana 9. aprila 1993. godine, formirana je brigada pod nazivom 49. Istočnohercegovačka brigada, koja je već 23. oktobra 1993. godine preformirana u 649. (kasnije 450.) lahku brigadu, koja je bila sastavljena od tri bataljona: bjelimićkog, župskog bjelašničkog. Brigada je posijedala zonu odgovornosti: planina Visočica, Zelomići, lhanj, Brda, Luko, Ljubuča, Doljani, Glavatičevo, Žljebina, sa komandnim mjestom u selu Odžaci.

Po odlasku prof. Fejzagića kao vd. komandant odreda postavljen je Adem Kutinčić (Bjelimićanin), a za njegovog zamjenika, također mještanin Huso Imamović, tada sa činom majora JNA. Adem Kutinčić na tom mjestu ostaje sve do 15. juna 1993. godine. Za sve vrijeme Kutinčićeva rukovođenja odredom uspostavljene su nove linije razgraničenja prema četnicima. Uspostavljene su linije po selu Brda i Polje, gdje su i ostale sve do agresorske ofanzive u julu 1993. godine.

Nakon pada Ljute, 18. jula 1993. godine, Ljutski bataljon se povlači na položaj iza Puzima, te u borbama koje će uslijediti zajedno sa bjelašničkim bataljonom ponovo zauzimaju Puzim bez gubitaka sa tri ranjena borca. Zbog novonastale situacije donosi se odluka o povlačenju sa linije Brda-Polje i izmeštanje i ukopavanje novih linija na potezu Mokro-Argud-Svijenča-Ozidovnik. Dodatno se utvrđuju linije na vrhovima Visočice (Govedarnik, Kom, Komić). Tri dana poslije pada Ljute, tačnije 21. jula 1993. godine, četnici su pokrenuli napad na selo Svijenču s ciljem odvlačenja pažnje i grupisanje bjelimićkih snaga u širem rejonu Svijenče (od Kotora do Gaja), a njihov krajnji cilj bilo je zauzimanje vrhova Visočice (Kom, Komić, Požiljak, Govedarnik i dr.). Svijcnču 21. jula.1993. četnici nisu uspjeli zauzeti jer su odbijeni od strane branitelja. Rušenjem mosta u Dindolu se zaustavila spomenuta četnička ratna mašinerija. Inače, ova četnička ofanziva na Bjelimiće trajala je ukupno od 20. jula do 1. augusta 1993.

Na bjelašničko-župskoj zoni u ljeto 1994. godine bile su stacionirane mnoge jedinice ARBiH, od brigada i bataljona do samostalnih jedinica i drugih. U mjesecu augustu počele su se vršiti pripreme za akciju Jeze:o 94. Izviđači 649. lahke brigade duboko su ulazili u okupirane župske teritorije. Odmah pri početnim napadima, prije oslobađanja Bijele specijalna jedinica 649. lbr oslobodila je Lađanicu i tom prilikom je zarobila bogat ratni plijen i uništila neprijateljski tenk na Tjemenu. U ovoj akciji je oslobođena veća teritorija oko 50 km, sa bjelimićke strane ovladano je desnom obalom Neretve, i stvoren je preduslov za dalje napredovanje i oslobađanje lijeveobale Neretve u rejonu Župe.

U jesen, u avgustu i septembru 1994 pokušavalo se više puta zauzeti Brda, Hotovlje, Polje, Zelomiće i Luko, ali nije uspijevalo. Četnici su se tako utvrdili i ukopali da ih nije bilo lahko pokrenuti iz tih utvrđenih rovova. Mada je bila oslobođena cijela Treskavica do brda Ljeljen i Jakomišlje, četnici su dopremali nove snage da to povrate.

Dana 22.novembra 1994. godine iznenada je stigla vijest da su četnici zauzeli Ljutu i došli na naše linije koje je držala Jablanička brigada na koti Požiljak i zauzeli ih. Odmah po dojavi ove vijesti komandant 450. lbr. i njegovi pomoćnici napuštaju svoje obaveze van Bjelimića i hitno se vraćaju na komandna mjesto u Odžake, gdje se donosi odluka da se sa raspoloživim snagama odmah djeluje kako bi se zaustavilo daljnje prodiranje neprijatelja i pokušala povratiti izgubljena kota Požiljak. Nakon žestokih borbi na kotama Kom, Komić i Požiljak koje se nalaze neposredno iznad sjevernih Bjelimićkih sela, četnici su poraženi i bili su prisiljeni na povlačenje, helikopterima izvlačeći svoje mrtve i ranjene, dok su preživjeli panično bježali preko Ljute i Treskavice.

Akcija “Treskavica 95” se izvodila od: 04. juna 1995. do 13. jula 1995. U ovoj akciji je učestovalo više jedinica između ostalih: ·145 lbr. 4.mlbr, 4. Idb, 450 lbr., 447 obr, 448 obr, 4MAP. U ovoj akciji je oslobođeno oko 50 kvadratnih kilometara. Oslobođene kote i mjesta su: Zelomići, Veliki i Mali Konik, Donje Bare, Ihanj, Ljeljen, Jaznik, Stražić i Polje.

Nakon isplaniranih pripremnih radnji stvorili su se uslovi za nove akcije. Stiglo je naređenje da se oslobodi utvrđeno četničko uporište u širem rejonu Brda. U ovoj akciji oslobađanja Brda učestovale su elitne jedinice 4. Korpusa uključujući i vjelimićku 450 lbr. Akcijom je komadovao komandant korpusa general Ramiz Dreković. Zanimljivo je daje rejon Brda oslobođen tačno na dvogodišnjicu (20. juli 1995.) povlačenja Armije sa ovih položaja, nakon velike četničke ofanzive u julu 1993. godine, kada su redom padali Treskavica, Trnovo, Bjelašnica, i dio Igmana.

Poslije akcije oslobađanja Brda uslijedila je akcija oslobađanja šireg rejona Župe. U ovoj akciji pod komandom komandanta korpusa brigadira Mustafe Polutka učestovalo je više brigada uključujući naravno i bjelimićku 450.lbr. Sve jedinice su udarile istovremeno i munjevitim napadom, skršile otpor nepijatelja, koji su se dali u bijeg, vidjevši da ovo nije 92. godina i da sa ovom silom nema šale. Cijela akcija oslobađanja Župe je po planu i odrađena u toku jednog dana. U ovoj akciji je osl9bođeno oko 50 km2 teritorije, uključujući mjesto Glavatičevo i dominiantne kote: Krnja ravan, Lastve, Orlov Kuk, Ćetkov kuk, Krstac.

– RBiH i Dejtonski mirovni sporazum – 

Četiri godine agresije i krvoprolića su za rezultat imale 95 i 100 hiljada poginulih, te više od 2 miliona raseljenih osoba.

Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u Daytonu, između predsjednika predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović), R Hrvatske (Franjo Tuđman) i SR Jugoslavije (Slobodan Milošević) došlo je do kraja oružane agresije, grubo je uspostavljena osnovna strukturu današnje Bosne i Hercegovine, koja je pravni sljednik Republike BiH, a Ustav dejtonske BiH je postao upravo Dejtonski sporazum sa njegovim aneksima. Međutim agresija se nastavila drugim sredstvima, i ona traje i dan-danas.

Administrativnom podjelom BiH na entitete RS i FBiH, te Distrikt Brčko, a MZ Bjelimići u općini Konjic u FBiH, sa svojih 14 prijeratnih sela svojoj je teritoriji priključila još 14 sela ili dijelova sela iz prijeratnih općina Kalinovik i Nevesinje, te tako od kraja oružane agresije broji 28 sela, odnosno dijelova sela.

MZ Bjelimići danas tako ima ukupnu površinu od oko 216 km kvadratnih i postaju jedna od najvećih mjesnih zajednica u BiH, sa oko 81 kilometar dugom administrativnom linijom.

Nakon oružane agresije, loše ekonomske prilike u poratnom periodu uzrokuju dodatni val migracija iz Bjelimića, pa tako i većina one mlađe populacije koja je dočekala agresiju u Bjelimićima traži svoju budućnost van Bjelimića, prvenstveno u Sarajevu i Konjicu, i u dijaspori.

Na ovaj način Bjelimići nakon oružane agresije rapidno gube veći dio populacije, stanovništvo biva desetkovano, a škola ostaje bez razigranih glasova njenih đaka. Ipak, velika većina njih redovno posjećuje ovaj kraj, koji postaje turistički sve zanimljiviji u posljednje vrijeme, kako stanovnicima BiH, tako i strancima.