PORIJEKLO I ZNAČENJE PREZIMENA

Prezime je nastalo po imenu Ago, od tur. ličnog imenu Agan (visoki, otmjeni, po našoj kovanici izvedenoj od aga-gospodar, prvak, veleposjednik: naslov svih zapovjednika turske plaćene vojske, počasni naslov za svakog onog koji ne pripada inteligenciji i plemstvu). Prema predanju, Osmanlije su u selu Grušča zatekli pripadnike nemuslimanskog roda Crnčani, koji su odmah na početku njihove vlasti prihvatili islam. Jedan od njih zvao se Ago, a bio je poznat po tome što je po kasabi Mostar prodavao luč kako bi prehranio brojnu porodicu. Uza se je uvijek nosio čekić, potkovice za konjska kopita i čavle. Jednog dana na planini Bahtijevici Ago susretne neznanog osmanskog časnika, čiji je konj ostao bos (bez potkovica). Ago je iz straha pristao da mu potkuje konja i kad je potkivanje bilo završeno, časnik se zahvali na usluzi, upita Agu odakle je i čime se zanima, pa nastavi put. Nakon nekoliko godina, Ago bi pozvan od neretvanskog kadije. Ago se odazvao pozivu i kad mu je kadija saopćio da mora otići u Travnik i javiti se veziru, Ago je zamolio kadiju da mu dadne dva-tri dana za razmišljanje, jer se nije nadao ničemu dobrom. Nakon što se posavjetovao s članovima svoje porodice, prijateljima i drugovima, odlučio je da otputuje u Travnik. Vezir ga je potanko ispitivao o njegovom životopisu, a uzgred i potkivanju konja osmanskom časniku. Ago se prepao kazne i na sve načine je pokušavao vezira uvjeriti da to nije bio on. Tada mu vezir sve ispriča i priznade da mu je Ago pomogao da umakne potjeri i izbjegne pogubljenje pod sabljom. Vezir mu se na tome zahvalio i dao berat za zemlje na selu Borci. Nakon toga, Ago je promijenio prezime Crncanin u Agić i iz Grušče, gdje su i dalje ostali njegovi srodnici, preselio na Borke, dok su neki njegovi srodnici otišli u selo Gradeljina. Ago je zadržao čifluke na Borcima, preselio se u kasabu Belgraddžik/Konjic i postao rodonače-lnik konjičkih Agića. U kasabi Belgraddžik/Konjic, dva su odvojka Agića dodali prezimena Hadžović, po imenu Hadži, od ličnog imena Hadžan.
Arapović (Ljuta) – Prezime nastalo od naziva Arap, čovjek crne puti, tamne kože. Doseljenici u Ljutu iz istočne Bosne, nahija Foča.

Prezime nastalo od naziva Arap, čovjek crne puti, tamne kože. Doseljenici u Ljutu iz istočne Bosne, nahija Foča.

Prezime nastalo od svetačkog imena Barbara. Matica im je iz sela Blatnica i Služanj (Čitluk). Odatle su se raselili u više mjesta Hercegovine. Iz navedenih sela, doselili su se u selo Spiljani (Konjic) 1870. godine, a 1874. u selo Odžake (Bjelimići).

Prema predanju prezime nastalo od začina biber (ljut, žestok koji ugriza i pali). Po jednom prenošenju ili kazivanju, Biberi su Berberi koji su se doselili iz Afrike u islamsku Španiju prilikom inkvizicije 1492. godine. Mnogi su spas tražili i našli u Osmanskom carstvu, dok su se neki budući da je u to doba otkrivena Amerika, uspjeli ukrcati u brod i kao konvertiti katolici otišli u Ameriku. Danas žive po svim državama SAD-a i Kanade pod različitim imenima, ali s istim prezimenom. Od onih što su izbjegli, neki su se doselili na Balkan i turske varoši Sarajevo, Rudo itd., a kasnije se širile po Slavoniji, Vojvodini, Mađarskoj. Dolaskom u Sarajevo novo stanište im je bilo mahala Vratnik gdje egzistiraju nekoliko stoljeća skoro sve do šezdesetih godina XX vijeka, kada postepeno izumiru u tom kvartu. Još polovinom XVIII vijeka, kada su u Sarajevu i cijelom Bosanskom sandžaku bijesnili desetogodišnji nemiri protiv velikih nameta na bosanski narod. U tim nemirima učestvuju između ostalih sarajevskih pobunjenika i neki od porodice Biber s Vratnika. Upravo onda kada su pohvatani i pogubljeni Morići, jedan Biber s Vratnika s prijateljem Drkom uspijeva umaći potjeri i skriti se kod jataka, a na proljeće prebaciti se u bjelimićku Ljutu u kojoj ostaju i zasnivaju porodicu. Poslije potpunog smirivanja prilika u Bosni i uspostave reda, jedni doseljavaju.

Prezime nastalo od nadimka Bilan (onaj koji ima bilkastu, bijelkastu boju kose). Matica izvornih Bilića je u selu Crvani Grm i jednoga odvojka od Bošnjaka iz sela Jasenjani (Mostar). Prema nadimku Nikole, sina Križana koji je imao nadimak Bile. Nisu u vezi s druga dva odvojka Bilića čije su se obitelji doselile na današnje područje općine Konjic. Nemamo tačan datum dolaska u Bjelimiće, ali po pričanju starijih i po predajama, to bi trebalo biti negdje oko 1920-1930. godine. Imanja i posjede kupili su od Sejdi-bega Šurkovića. Napustili su Bjelimiće negdje oko 1955-1960., prodavši imanje Šurkovićima – Aziz-begu i Aliji Šurkoviću. Odselili su u Banat.

Prezime nastalo od ličnoga imena Boško (Bogomil, Bogdan, Bogoslav). Matica im je u selu Bijelo Polje (Mostar). Odvojak su od Zovka, a rodonačelnik im je Boško, sin Andrije iz navedenog sela. Doselili su se u sela Ljubuču i Mokro u Bjelimićima.

Prezime nastalo od turske riječi bostançı – pripadnik sultanove tjelesne garde; usp. (HODC 2004:1048). Mladići dovedeni u devširmi koji su davani na rad u baštama i bostanima što su pripadali visokim državnicima, nazivali su se čikma bostandžijskoga korpusa. Nakon određenog vremena upisivali su se u janjičarski korpus. Svaki je bostandžija prilikom prelaska u janjičarski korpus bivao plaćen. Od XVIII stoljeća bostandžije su u janjičarskom korpusu većinom postajali konjanici. (HODC 2004: 427).

Stara hercegovačka porodica. Bovani su živjeli u Ravčićima (Mostar), Vođenima (LJubinje) i Hodbini (Bišće, Mostar). U Ravčiće su doselili iz Šume trebinjske. U Vođenima se spominju među starim „davno neumrlim“ porodicama. U Hodbinu ih je iz Ljubinja doveo aga Sredanović. Slave Jovanjdan (59.247,277, 217). Bovani su živjeli i u Mostaru: „Mostarac Jovan Bovan veoma se istakao u Dalamciji. Njegovo ime ‘svaki u Dalmaciji’ s blagoslovom spominje“. U Bjelimiće su vjerovatno došli potkraj XIX vijeka, ili početkom XX vijeka.

Prezime nastalo od naziva boza (kiselasto osvježavajuće piće koje se pravi od kukuruznog, projinog brašna). Pretpostavlja se da su spravljali i prodavali bozu, a doselili su iz sela Kokorine (Mostar) u selo Gradeljina.

Prezime nastalo po nadimku Bubla (bublast, bucmast u licu). Iz sela Gleđevci (Ljubinje) doselili u sela Ljutu i Veluše.

Prezime nastalo od naziva burek (tur. burek – pita od razvučenog tijesta s mesom). Odvojak su od Sordovevića iz Ljubina koji su doselili iz Sofije. Raselili su se po mnogim mjestima, a jedno od njih je i selo Doljani (Bjelimići).

Prezime je nastalo od naziva Cuca, selo u Crnoj Gori odakle su doselili u sela Baljci (Bileća) i Ljubomir (Trebinje), a iz navedenih mjesta doselili su se u selo Grušču 1873. godine i u Sitnik (Bjelimići) 1902. godine.

Prezime nastalo od tur. čomaga (tojaga s čvorugom na jednom kraju). Doseljenici su u selo Seonica iz kasabe Sarajevo. Pod oblikovanim prezimenom, oni su u selima Sopot i Mokro (Bjelimići), ali se ne zna kad su se doselili.

Prezime nastalo od tur. ćurde (kožuh Ćurk) nastanjeni u selu Ljubuča, ogranak Šurkovića.

Prezime je nastalo od ličnog imena Davud (Daud) (ime Božijeg poslanika). Doselili sa istoka potkraj osmanske vladavine, pretpostavlja se iz Afganistana. Prvo su došli na Sopot, a kasnije u Odžake i selo Ježepresina.

Prezime nastalo kao i prezime Delije. Prema predavanju Delići su doseljenici iz Sofije, odakle su se doselili u sela Domanovića i gradove Počitelj i Mostar. Doseljeni su iz Hercegovine i naseljeni u selo Gradeljina.

Prezime je nastalo po nadimku Delija, tur. deli (junak, pripadnik brze lake konjice – prvi red delija osnovao je bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg prije nego je krenuo na osvajanje Like i dalmacije 1525. godine). U selu Ljuta vjekovima je bila samo jedna kuća, starenci su i ne zna se kad su i odakle doselili. Sada je ta porodica u Ljutoj nestala.

Prezime je nastalo po nazivu drčan, odvažan. Doseljenici u selu Ljuta kad i Biberi, 1757. godine.

Prezime nastalo po nadimku Đogo (at – konj, djogat, konj bijele dlake). Starenici su od Krivokapića iz sela Mirilovići (Bileća), odakle su se raselili u zaseoke Rujev Do (Gornje Hrasno, općina Neum). Iz jednog od navedenih sela doselili su se u selo Sitnik (Bjelimići) 1902. godine.

Prezime je nastalo po nadimku Đonka, od riječi đon (vrsta debele kože). Naseljeni u selu Veluša, zaseok Pločnik. Doseljenici iz Bivoljeg Brda (Domanovići).

Prezime je nastalo od arapskog ličnog imena Dževlan (lutalica) u selo Ljuta su se doselili iz Bijelog Polja (Mostar).

Prezime nastalo od imena Fejzo, koje je nastalo od arapskog ličnog imena Fejzullah (Božija darežljivost, milost) i titule aga. Iz Sarajeva su se doselili u selo Odžaci gdje su imali svoje čitluke.

Prezime je nastalo po nadimku Gadžo, od albanske riječi gaxne (bos. šaljivac). Prema predanju koje se prenosi s koljena na koljeno, rod Gedža potiče od časnika osmanske vojske iz pokrajne Dedeabaćutrakiji (Bugarska), odakle se naselio u Borču na izvoru Neretve, a onda se naselio u u selo Ljubuču (zaseok Ocrkavlje) i zasnovao porodicu.

Prezime je nastalo od pridjeva gluh (koji ne čuje). Pretpostavka je da su starosjedioci u selu Veluše, te da su nakon prihvatanja islama zadržali isto prezime.

Prezime nastalo po ličnom imenu Gojko, što znači gojiti, uzgajati biljke i stoku. Starenici su iz sela Rudo Polje odakle su se doselili u selo Jugoviće. Doselili su se u zaseok Puhare i Zabrđane 1902. godine.

Starinom iz Kamene u Podveležju.

Prezime je nastalo od glagola (o)granuti/lo (sunce), ili od nadimka Granulo (lat.- zrnce,u zrncima). Starosjedioci su u selima Gradeljina, Ljubuča i Luka.

Vjerovatno iz Kuti (Dabar), Stolac (pogledajte izvor: Miličević)

Prezime je nastalo od nadimka Hase (ljepotan). Nastanjeni su u zaseoku Arguda – Din Dolu i na Lukom, a doselili su iz Zagorja.

Prezime je nastalo od riječi habib (dragi, voljeni) Naseljeni su u selu Zabrđani, Glavatičevo i Čuhovići. Pretpostavlja se da su doselili iz kasabe Cernica ili sela Ravni-Gacko, pod prezimenom Hebib i da su ih nazvali Hebibović.

Moguće da su doselili iz Kokorine, Podveležje.

Prezime je vjerovatno nastalo od riječi holjeva (isitnjeno, izlomljeno). Starosjedioci su u selu Gradeljina, a ima ih i u selu Ljuta i Tušila (Trnovo).

Prezime je nastalo od starobosanskog ličnog imena Hrelja (hrelj: krilo), starosjedioci su u selu Sopot.

Prezime je nastalo po nadimku Hrom (sakat), nastanjeni u selu Odžaci. Doseljenici iz istočne Bosne. Sada su u Sarajevu.

Prezime je nastalo po ulemanskoj tituli imam. Dva su predanja o nastanku ovog prezimena. Prvi, da je prezime nastalo od prvog imama koji se zaimamio u novosagrađenoj džamiji u Bjelimićima (Odžaci) u XVII stoljeću, a iz porodice je Roma. Po predanju starih ljudi u Bjelimićima, džamija je sagrađena na romskom padalištu u Odžacima. Bjelimićki muslimani odlučiše graditi džamiju pa su tragali za najpogodnijim lokalitetom i najpristupačnijim mjestom u blizini rijeke i izvorske vode. Taj lokalitet je najbolje odgovarao, ali su se suprostavili Romi, budući da je to bilo njihovo padalište prilikom ljetnih putovanja. Romski ceribaša pristao je na taj zahtjev, ali pod uslovom da se njihovo padalište označi u blizini tog mjesta, za kojih pedesetak metara, te da kada se džamija sagradi, njegov sin bude prvi imam u njoj, a on će dotle poslati sina u medresu kako bi stekao obrazovanje za taj časni posao. Tako je i bilo. Velikom donacijom jedne Hajratovke iz sela Tinja, odnosno prodajom njenog miraza u uloškom kraju, te pomoći begova Šurkovića i drugih imućnih ljudi, džamija je sagrađena pored bjelimićke rijeke. Mladi imam romskog roda oženi mještanku, a od njegova potomstva postaše Imamovići. Po drugom predanju, neki imam iz sela Seonice, od roda Čomage, došao je za imama poslije prvoga i od njih su nastali Imamovići, a naseljeni su u selima Gradeljina, Odžaci, Brda i zaseok Strane (Tinje).

Prezime je nastalo po nekoj babi. Razasuti su po mnogim mjestima Hercegovine. Ovi u selu Sitnik i Zabrđani starinom su iz sela Vojno kod Mostara, odakle su jedni preselili u selo Raška Gora (Mostar), a odatle u selo Bijela (Konjic) 1835. godine, selo Bradina – 1893. godine, te Sitnik i Zabrđani (Bjelimići) 1902. godine.

Najvjerovatnije doseljeni iz Mostara.

Prema nekima, ovo prezime je nastalo od nadimka Jažo (Jaz – otvor kroz koji silovito teče voda na mlinski kamen – u značenju mlinar. Interesantno je takođe napomenuti da postoji slična riječ u turskom jeziku (tur. yazici - bos. pisar). I nakon prihvatanja islama zadržali su svoje prezime. Iz nepotvrđenog izvorišta još za vrijeme Turske, doselili su se iz sela Jažića kod Kalinovika u selo Ježepresinu pa je po njima to selo i dobilo ime.

Porodica najvjerovatnije doseljena iz Nevesinja.

Prezime dolazi od nadimka Kajan (turski-kaja,bosanski-badžanak). U selo Doljani, Ocrkavlje, te zaseok Humca doselili su iz Nevesinja ili Blagaja.

Iz arapskog: qā’im = onaj koji stoji, koji se diže; uspravan; čuvar; pazitelj; nadzornik. Porodica iz Hotovlja.

Prezime je nastalo od naziva kalajdžija, od turske riječi kalayci – koji kalajiše posuđe. O njihovom porijeklu postoje dvije pretpostavke: Prva je da su Grkovlasi iz bratstva Kalajdžije iz oblasti Banjana (Crna Gora), doselili u Hodbinu (Mostar), a odatle u selo Mokro (Bjelimići). Druga da su iz kasabe Cernica (Gacko) doselili u Bjelimiće.

Prezime je nastalo od naziva kamiš, turski-trstika i štap od dugog čibuka koji se izrađuje od trstike. starosjedioci su u selu Zabrđani.

Doselili od Jeleča u selo Ljutu, zaseok Kozica. Porodica odselila u Vogošću (Sarajevo).

Prezime nastalo od turskih riječi kara (crno) i kelj (kupus), ili bukvalno na bosanskom jeziku Crnokupusovići. Starinci su u selima Svijenča i Ljubuča.

Postoji mogućnost da prezime Kuldija vuče porijeklo iz turskog jezika iz izraza ``köledi`` (u izgovoru na bosanskom otprilike kuledi) i taj izraz bukvalno znači porobljen.

Prezime je nastalo od turske riječi kurt (bos. vuk). Nastanjeni su u selima Doljani, Odžaci i Zabrđani. Po jednima su starosjedioci, a po drugima su doselili iz sela Metahija, gradsko naselje Gacko, po drugima iz sela Zabice (Ljubinje) ili zaseoka Kurtovići (Trebinje).

Ova porodica je iz sela Kutine (Zagorje), a jedan od članova te porodice je kao dijete sa majkom doselio na djedovinu u sela Mokro i Doljani.

Prezime je nastalo po iskrivljenoj riječi lango ( ). Starosjedioci su u selu Tinje, zaseok Sokolice.

Prezime je nastalo po nadimku rodonačelnika Lešo (lešo – kuhano meso). Doseljeni su iz nekog od primorskih mjesta nakon pada u mletačke ruke. Doseljenici u sela Ljubuča i Svijenča.

Prezime je vjerovatno nastalo po nadimku macan, alb. macan (bos. čovjek). Stanovnici su u selu Podveležje (Mostar). Odatle su se raselili u više sela u okruženju, a iz sela Jasenjani i Prigrađani (Mostar) doselili su kao stočari nomadi u planinu Bjelašnicu i Visočicu u sela Odžaci, Grušča i Dubočani.

Prezime nastalo po hipokoristiku Maho, od arapske riječi odnosno imena Mahmud (hvaljen, pohvaljen). Stanovnici su u selu Ljubuča, a po porodičnom predanju, doselili su se iz okolice Nevesinja, odnosno sela Rabina. Porijeklom su od porodice Pehilj (Rabina, Žulja, Postoljani)

Prezime je nastalo po imenu Marčinko. Matica im je u Zažablju (Neum), odakle su se doselili 1912. godine u selo Mokro (Bjelimići). Imanje su kupili od Šurkovića.

Prezime je nastalo od imena Mašan – oskrnavljeno ime Mahmud ili bosanski – Mahmut (hvaljen). Iz Nikšića (Crna Gora) su se doselili u Odžake nakon pada u crnogorske ruke 1877. godine, a odatle u selo Ljutu. Dugo su nosili dvojno prezime Mašnić-Nikšić.

Prezime nastalo od hipokoristika Meša (ar. Mehmed – hvaljeni). Iz Jeleča doselili u selo Ljuta, a danas žive u Sarajevu.

Prezime je nastalo od turske riječi mehrem – mrtvac. Doseljenici u Odžake iz Hercegovine, iz sela Rabina (Nevesinje), gdje ih i danas ima.

Prezime nastalo po imenu Memo. Matica im je u selu Kružanj (Mostar), odakle su se odselili jedni u Blagaj, a drugi u Svijenču.

Prezime je nastalo po ličnom imenu Muharem (ar. sačuvan, svet), prvi mjesec hidžerskog kalendara. Starosjedioci su u selima Doljani i Veluša.

Prezime nastalo od arapske riječi muhadže, muhadžer (bos. izbjeglica). Doselili iz istočne Bosne i naselili se u selu Ljuta.

Prezime je nastalo po hipokoristiku Mujan, arapski Mustafa (odabrani). Iz ranijeg prebivališta Mostara, došli su u Hume, Lišane, a prilikom haranja kuge 1814. godine doselili se u Luku, a neki u Pazarić, gdje i danas žive.

Prezime je toponomastičko, a nastalo je po nazivu ishodišta doseljenika koji su se doselili 1877. godine iz Nikšića i naselili se u Konjicu. Sva njihova ranija prezimena: Đolići, Đolovići i Ganijagići nazvana su po mjestu iz kojeg su se doselili, Nikšići ili Nišići.

Prezime je nastalo je po turskoj riječi paçarız, çaparız (bosanski: prepona, poteškoća, prepreka, šteta, kvar, neprilika, nered, nezgoda). Nastanjeni u selu Ljubuča.

Prezime nastalo vjerovatno po imenu brda Hum ispod koga su stanovali, ali se glas „h“ izgubio - Pod(h)umljak. Starosjedioci su u selu Doljani.

Po prezimenu se pretpostavlja da su iz plemena Arbanasa (Albanaca) iz plemena Hoti iz Plava (Crna Gora). Ne zna se kada su se doselili u Doljane i Veluša.

Prezime je nastalo od turske riječi pintul, (bos: škrtac). Matica im je u selu Žulja (Nevesinje), a odvojak su od Marića. Odatle su se odselili u selo Podveležje i selo Opine (Mostar). Kao stočari polunomadi, izgonili su stoku na Visočicu i Bjelašnicu, gdje su neki i ostali. Nastanili su se u selima Svijenča, Lukavac i Kašići.

Prezime je nastalo po nadimku Pobro (pobratim, prijatelj). Oduvijek su od Volodera u selu Kokorina. Kao stočari polunomadi, izgonili su stoku na planinu Visočicu, jedni se stalno nastanili u selo Tinje - odnosno zaseok Strane.

Prema porodičnoj legendi, Pozderi su porijeklom iz Crne Gore, vjerovatno iz okoline Budve. Tu su bili poreznici u turskoj vlasti i imali su prezima Bajraktarević. U nekom od ratnih sukoba Turaka i Crnogoraca, Pozderi su izvukli deblji kraj. Crnogorci su poubijali sve muškarce porodice (tada) Bajraktarević. Žene su uspjele sakriti samo jedno dijete. Sakrile su ga u tek iščešljan ćeten ili konoplju od koje su se u to vrijeme tkali svi odjevni predmeti. Dijete su kasnije prozvali Pozder. Porodica se nedugo zatim seli u Goražde. Pretpostavlja se da su tu u Goraždu sami sebi nadjenuli novo prezime, Pozder. Tu su živjeli neko vrijeme. Potom, dvojica braće bojeći se crnogorske osvete zbog poreza, krenuše dalje ka Kalinoviku i još dalje, prema Prozoru i Jablanici. Jedan brat ipak ostaje u Goraždu. Dok su odmarali u selu Bojići, zapadno i blizu Kalinovika jedan brat se zaljubi u neku lijepu djevojku i ostade tu u tazbini živjeti. Drugi brat produži dolinom Neretve i zaustavi se u mjestu Lizoperci nadomak Jablanice. Tu mu se učini da je našao zemaljski raj. (Postoji mišljenje da se ovaj Pozder prvo doselio u Prozor i tu živio. Tek njegovi potomci nešto kasnije su odselili u Lizoperce kod Jablanice). Tako se porodica razdijeli na tri dijela a da se više nikada ne sastavi. Danas Pozderi iz Lizoperaca i ostali Pozderi gotovo da se i ne poznaju. Ipak, čini se sigurnim da je porodica Pozder, bar što se tiče lokaliteta: Prozor, Jablanica, Luko, Trnovo i Goražde, prvobitno živjela na području općine Prozor. Odatle se porodica vremenom razdijelila prvo do Lizoperaca i Goražda. Gotovo pouzdano se zna da je ovdašnja porodica Pozder doselila iz Prozora prvo u Bojiće, a potom na Luko i u Trnovo.

Porijeklo etimološki vjerovatno od starobosanskog ličnog imena Pribina, koje opet ima korijen u arhaičnoj riječi pribi (dobiti).

Prezime je nastalo po imenu Rajko, skraćeno od imena Radoslav, Radomir. Plemenitaški su rod. Doselili su se iz Crne Gore. Nakon dolaska Osmanlija, prihvatili su islam i iz nahije Trebinja doselili se u kasabu Mostar. Ne zna se tačno odakle su se Rajkovići doselili u Gradeljinu, da li iz Mostara ili sela Ribići (Konjic).

Kao i na zapadu, u sklopu osmanskih vojnih redova postojala je i pratnja: oružonoše. S obzirom na to kojim su oružjem rukovali, ili koje su nosili, kasnije su mogli biti i imenovani preko istih, npr. u ovom slučaju sabljica.

Naziv potiče od ličnog imena Selman, odnosno od arapske riječi salman (bos: siguran).

Prezime je nastalo po nadimku Sidran. Sidro je naprava kojom se brod drži na mjestu. Iz sela Biograd (Nevesinje) doselili su se u selo Svijenču.

Prezime je nastalo od nadimka Skorupan (skorup - kajmak od ovčijeg i kozijeg mlijeka). Stanovnici su sela Odžaci i Mokro.

Prezime je nastalo po riječi soko(l) – uzgajivači ptica sokolova koje su koristili u lovu. Po svoj prilici, oni su doselili iz Soko-Banje (Srbija), nakon predaje nekih bosanskih gradova kneževini Srbiji 1862. godine i naselili se u selo Sopot.

Prezime je nastalo od turskog ličnog imena şahin (bos: soko). Stanovnici su sela Mokro.

Prezime je nastalo od nadimka Šurko (šuriti životinje vrelom vodom radi skidanja perja ili dlaka). Kako stoji u knjizi „Starosjedilački rodovi i njegove okoline“ autora dr. Jusufa Mulića radi se o stočarima Vlasima koji su po dolasku Osmanlija prihvatili islam, postali begovsko plemstvo u nahiji Zagorske župe. Svoje su Odžake imali u selu koje je po tome dobilo naziv Odžaci, iako ih je bilo u selima Luka, Gradeljina, Sopot i Veluša, a jedni su odselili u kasabu Foča. Neki od Šurkovića nose dvojna prezimena po imenima pojedinih predaka kao što su: Jusufbegovići, Begtaševići, Đulbići, Hadžići i dr. (Jusuf-beg, Begtaš, Đul-beg, Hadži-beg i sl.).

Prezime nastalo od od tur. riječi debag (bos: štavljač kože - kožar). Doseljenici su iz sela Mrezice ili Bijela Rudina (Bileća) pod prezimenom Tabak i naselili se u selu Luka. Odatle su neki odselili u selo Osoje – Grušča i u selo Ljuta.

Prezime je nastalo od nadimka Tarahija (tur. tarah – bos. natpis, onaj koji ispisuje natpise). Stanovnici su sela Svijenča.

Prezime nastalo po nadimku Tinjak (tinjati, gorjeti bez plamena ispod pepela, slabo svijetliti), ili po samom nazivu sela Tinje u kojem su stanovnici. Neki su odselili u selo Borovčiće (Nevesinje), a odatle na mnoge strane – Mostar, Glavatičevo, Grušču i dr.

Prezime nastalo po riječi trnka (kupasto spletena košarica ili košnica od pruća), tačnije osoba koji se bavi njihovom izradom). Prilikom pada Unđurovine (Mađarske) i povlačenja Osmanskog carstva s tih područja, doselili su se u Bosnu u selo Argud i iz tog sela postepeno odseljavaju u Sarajevo i Konjic.

Prezime je nastalo od turske riječi tutsak (bos: ratni zarobljenik). Iz naselja Donje Hrasno (Neum) selo Rabrani kao stočari i polunomadi izgonili su stoku na planinu Visočicu i jedni od njih se stalno naselili u selima Lađanica i Zabrđani (zaseok Selišta).

Prezime nastalo po turskoj riječi tuz (bosanski: so). Iz nepoznatog ishodišta doselili su u selo Odžake, zaseok Vranjići. Moguće je da su se bavili trgovinom soli.

Prezime je nastalo od riječi vatra.

Porodica doselila u Ljutu (zaseok Oglavak) iz Mrežice (Foča).

Prezime je nastalo od glagola vladati. Iz zaseoka Vladavići, selo Gleđevci (Ljubinje) doselili su se u selo Ljuta. Vjerovatno se radi o vlasima stočarima koji su se sa paša na planini Treskavici naselili ispod te planine u selo Ljuta.

Najvjerovatnije doselili iz sela Sočana (Kalinovik).

Prezime nastalo po nadimku Voloder (čovjek koji dere volove, stočar koji se bavi proizvodnjom volovske kože). Starosjedioci su u selu Križanj (Mostar), odakle su odselili u: Počitelj, Vranjeviće, Dužane, Glavatičevo i Mokro (Bjelimići).

Prezime nastalo od imena Vujin. Matica im je u selu Gornji Zelenikovac (Neum) Raselili su se u mnoga sela Hercegovine: Gornje Hrasno, Bitunja, Burmezi i Kotezi, te u Dubrovnik. Iz jednog od navedenih sela doselili su se 1850. godine. u selo Odžake.

Prezime je nastalo od turske riječi zaliha (bos: uskladištena roba). O njihovom porijeklu i doseljenju u sela Razići i Veluša postoji nekoliko pretpostavki. Jedna je da su se doselili iz sela Zalihići, danas Zelomići (Kalinovik), druga kaže da su se doselili iz sela Ranjevići (Nevesinje). Prema Omeru Zalihiću, prvi Zalihić dolazi u Bjelimice prije oko 200 godina, i to kao zanatlija (kovač) iz mjesta Lastva nadomak Trebinja. Taj Zalihić je došao u selo Zabrđane (Kamiši) i tu ostao neko vrijeme. Obzirom da su Bjelimići i Zagorje bili naseljeni velikim stanovništvom, zanatlija poput tog čovjeka je dobrodošao na to područje. Da bi bio pristupačan i ostalom području Bjelimićani odlučiše da kupe zemlju od prezimena Gluho i Plavčić, i tako zadržaše zanatliju Zalihića u Bjelimićima. U to vrijeme on registruje kovačku radnju u mjestu Plužine koje pripada selu Veluše i tako nastavi ono sto zna. a koje je itekako potrebno tom kraju i Zagorju. Alija Zalihić i Safija rođ. Miletić dovode sa sobom najstarijeg sina po imenu Aljo a onda se rađaju ostala djeca Tale, Omer, Mujo i Huso i kćerke Safija, Bega i Mejra. Kćerka Safija - Safa se udaje za Bajra Smajića u Glavatičevo i rađa tri sina Ibra, Ćamila, Husa i kcerku Safiju. a Mejra za Kutinčić Ahmeta sa kojim je imala djecu ali koja nažalost nisu ostala živa.
Mejra je stradala utapanjem u Neretvi a Ahmet se poslije izvjesnog vremena ženi sa drugom ženom i stiče djecu Adem E. Kutinčić i Ismeta rahmetli i kćerku Nedžibu .
Bega se udaje za Rama Karamana u Jelašca kod Kalinovika i sa njim dobija sina Ćamila - majstora za drvorezbarstvo i kćerku Sevdu.

Prezime najvjerovatnije nastalo od turske riječi zeman (bos. vrijeme)