KASNI SREDNJI VIJEK

KASNI SREDNJI VIJEK (XIV I XV VIJEK)

– XIV VIJEK –

– Ban Stjepan I Kotromanić i nadmoć Šubića –

Ban Stjepan I Kotromanić bio je sin bosanskog bana Prijezde I. Bio je oženjen Elizabetom Njemanjić, kćerkom srpskog kralja Dragutina, s kojom je imao petero djece i to: Stjepana II, te Vladislava, Ninoslava, Katarinu i Mariju.

Nakon što je Stjepan I Kotromanić preuzeo punu vlast nad Bosnom, pojavio se i problem u vidu kneza Pavla I Šubića koji se 1299. nazvao gospodarom Bosne (dominus Bosnae). Među prvima mu se podvrgnuo knez Hrvatin, gospodar Donjih Kraja u području Vrbasa, a Stjepan I je od tada upravljao samo preostalim dijelom Bosne.

Stjepan I Kotromanić se ubrzo, 1302. godine, sukobio se knezom Mladenom I Šubićem, koji je preuzeo vlast i nad Vrhbosnom (uz Donje Kraje) u ime svoga brata, bana Pavla I Šubića. Nakon tog sukoba Stjepan I Kotromanić se više ne spominje u izvorima.

– Ban Stjepan II Kotromanić –

Bana Stjepana II Kotromanića je na prijestolju naslijedio njegov sin Stjepan II Kotromanić.

Usljed borbi koje su vođene protiv Šubića širom Bosne, mladi Stjepan II Kotromanić nije bio u stanju da preuzme vlast. Međutim iscrpljujući rat u Bosni i sve veće zaoštravanje stanja na ostalim stranama primorale su Mladena II Šubića da promjeni politiku svog svog oca Pavla I i da potpunu kontrolu nad Bosnom proba da ostvari preko podrške banu Stjepanu II, umjesto oružjem pošto se ta metoda i pored svih uspjeha na bojnom polju pokazala kao privremeno i nefunkcionalno rešenje. Tako su Mladen i Stjepan II prekinuli borbu svojih očeva, Stjepan se obavezao na vazalne obaveze prema Mladenu, a ovaj je povukao vojsku iz Bosne, poslije čega je Stjepan bez muka preuzeo vlast.

Iako ga je Mladenova podrška dovela na vlast, Stjepan II je jasno mogao da vidi kako se razvija situacija u kraljevini Ugarskoj, ali i to da Mladen ima drugačije dugoročne planove za Bosnu, jer se u njegovoj tituli nalazilo i da je ban Bosne. Čim se ukazala prva prilika da se riješi Mladenovog uticaja, Stjepan ju je iskoristio i već oko 1320. godine se približio kralju Ugarske – Karlu I Robertu.

U vrijeme oružanog sukoba koji je planuo tokom proljeća 1322. godine, u kojem je od strane ugarskog kralja i vlastele poražen Mladen II Šubić, pljačkaške čete bana Stjepana II Kotromanića su počele da upadaju u Zahumlje koji se tada de facto nalazio u sklopu kraljevine Srbije kojom je bjesnio građanski rat. Stjepan II Kotromanić od te godine smatra da je od Srbije preoteo Zahumlje, koje se po prvi put javlja u njegovoj tituli.

Srpski car Dušan, nikako nije mogao prežaliti i osvajanje Zahumlja od strane bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, pa je od Stjepana II tražio da mu se ova oblast vrati, ali je bosanski ban to odbijao. Do primirja izmešu Bosne i Srbije je došlo u decembru 1346. godine, međutim i ovaj mir je bio samo formalan, pošto su vojske često upadale na jedna drugoj na teritorij. Hrabri bosanski ban je odlučio prvi preuzeti korak, te oko božićnih praznika 1349. godine prvi napao zapadni teritorij srpske države (Konavle, Trebinje, Rudinu i Gacko) te je opustošio.

Obzirom da su caru Dušanu i dalje bili neophodni brodovi, koje je zahtijevao od Venecije, nije želio krenuti u kontranapad smatrajući da će Venecija uspjeti nagovoriti bana Stjepana II da obustavi ratne operacije. Kada je sve propalo Dušan je u oktobru 1350. godine krenuo u kontranapad upadajući sa 80 000 vojnika u Bosnu, preko rijeke Drine. Dušan je nastojao zauzeti Bobovac, opsjedao ga, ali ga nije uspio zauzeti, a morao se povući i zbog prodora Bizanta na njegov teritorij. Pokazalo se da je bosanska vojska i vlastela, barem tu, još uvijek vjerna svome banu te je uspjela odnijeti pobjedu nad srpskom vojskom, a narednih mjeseci bosanska vojska je očistila i preostali prostor Zahumlja od preostalih srpskih garnizona, i tako trajno uključila taj prostor u sastav Bosne.

Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Međutim već tada je bio teško bolestan i umro je u 28. septembra 1353. godine, a vlast je predao svom nećaku Tvrtku odnosno svom bratu i savladaru knezu Vladislavu kao regentu. Za grobno mjesto izabrao je crkvu u sklopu franjevačkog samostana u Milama kod Visokog.

Početkom XIV vijeka, prostor župe Zagorje (time i sa prostora današnjih Bjelimića) potpada pod vlast Mladena II Šubića, kada je on 1304. godine ponio naslov “gospodara čitave zemlje Huma”.

U njegovo ime Zagorjem vlada humski župan Poznanj Purčić (prvi put se spominje 1306. godine). U toku 1319. godine dijelove Humske oblasti pod vlašću Mladena II Šubića otima srpski kralj Stefan Milutin, kojem se priklanja i Poznanj Purčić, Purčić opet mijenja stranu 1322. godine kada se priklanja bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću i tada se događa upad Poznanja Purčića u Zahumlje, u ime bana Stjepana II Kotromanića. Nedugo nakon toga 1327. godine, kao svjedok, zajedno sa braćom, na poveljama Stjepana II Kotromanića, Poznanj Purčić se pojavljuje sa titulom “vojvoda i župan od Zagorja i Nevesinja”. U ovom periodu njegovi posjedi su vjerovatno Veletin i Obalj u Zagorju, te Ljusići i prostor jugozapadno od Ljusića, uključujući i Vinčac u Nevesinju. Takođe se u ovom periodu spominje i na čelu Konavala.

– Ban i kralj Tvrtko I Kotromanić i najveća moć Bosne –

Stjepan Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 – oko 10. marta 1391) bio je ugarski vazal i posljednji bosanski ban od 1353. do 1377, a zatim i prvi vladar u potpunsoti nezavisne Bosne, odnosno bosanski kralj od krunidbe 1377. pa sve do 1391. Bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, te unuk Stjepana I Kotromanića, Jelisavete Nemanjić i Juraja II Šubića.

Polovinom XIV vijeka Ugari napadaju Bosnu, vjerovatno podstaknuti pobunom u Bosni.odnosno Tvrtkovom željom za oslobađanjem Bosne od ugarskog jarma. Ugarski kralj Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta da osvoje „na Usoru“ i iskorjene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“.

U prvom navratu napali su na Donje Kraje, čiji su se gospodari podijelili međusobno. Jedni su stali uz Tvrtka, a drugi uz Ugare, međutim ugarska vojska je morala da se povuče.

Do drugog napada Ugara došlo je mjesec dana kasnije. Ovaj je bio uperen na Usoru. Još jednom se bosanska odbrana pokazala uspješnom. Ovog puta Ugari su zaustavljeni kod tvrđave Srebrenik u Usori koja je izdržala veliki napad. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko dovoljno ojačao da odoli spoljnoj prijetnji, ali ne i onoj unutrašnjoj.

Vjerovatno tada Sanko opet prelazi na bosansku stranu, a koju godinu kasnije, tačnije 1347. godine preuzima i župu Nevesinje. Dana 22. oktobra 1348. Dubrovnik je dao državljanstvo Sanku kao aristokrati bosanskog bana (baronus domini bani).

Ubrzo poslije istjerivanja Ugara iz Bosne, februara 1366. bosanska vlastela se pobunila protiv bana Tvrtka, primoravši ga tako da pobjegne na dvor svog nekadašnjeg neprijatelja.  Pobunjeno plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog mlađeg brata Vuka na bosansko prijestolje. Ne zna se tačno je li Vuk pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marioneta, ali je za nas vrijedno napomenuti da su Stjepana Vuka podržavao Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Konjica, Nevesinja i jadranske obale.

Prihvativši ponovo ugarsku nadmoć, Tvrtko je od Ugarske dobio pomoć i vratio se u Bosnu marta 1366. Do kraja mjeseca povratio je neke dijelove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići. Mjenjali su strane kako je kome to odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je upravo Sanko Miltenović,. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.

Do kraja 1367. ban Tvrtko je povratio svoju banovinu, a početkom 70-tih godina XIV vijeka toliko je ojačao da je počeo da se upliće u međusobne sukobe srpskog plemstva, a po liniji svoje nane – Jelisavete Nemanjić.

Od 11. avgusta 1366. godine i dalje, Sanko Miltenović se spominje kao kaznac bosanskog bana Tvrtka, da bi krajem te godine došao u sukob sa njim,

Srpski velikaš Nikola Altomanović je podržao Sankovu pobunu protiv bosanskog bana Tvrtka, te je Sanko stao na njegovu stranu 1368. godine. Nakon ovoga je ban Tvrtko napao Sanka i primorao ga da se povuče u Dubrovnik 1369. godine. Iako je Dubrovnik bio na strani Tvrtka, oni su odbili da izruče Sanka bosanskom banu. Godinu dana kasnije 1370., ipak je došlo do pomirenja između Tvrtka i Sanka, koji je nastavio da bude vazal Nikoli Altomanoviću. Nikola Altomanović i Tvrtko Kotromanić su sklopili kratkotrajno primirje. Međutim, nakon ranjavanja Altomanovića iste godine na Kosovu, Sanko preuzima Konavle kao vazal bosanskog bana, a jednoj klopci koju su mu namestili ljudi Nikole Altomanovića 1372, Sanko Miltenović koji je predvodio pomoćne trupe koje je ban Bosne poslao u pomoć Dubrovniku gine.

Nakon Sankove smrti županska vlast (uključujući i onu nad prostorom današnjih Bjelimića) je pripalo njegovom sinu Beljaku, koji je bio član Velikaškog vijeća i bliži savjetnik kralja Tvrtka I.

Ovim rastu Tvrtkove aspiracije, te se on, po osnovu raške krune okruni za kralja Raške i Bosne 1377. godine. Prevladavajuća teorija u bosanskohercegovačkoj historiografiji, razvijena je u radovima Dubravka Lovrenovića koji je smatrao da je krunisanje obavljeno u Milima (današnje Visoko) od strane djeda Crkve bosanske.

Po krunisanju, kralj Tvrtko I Kotromanić nastavlja sa razvojem i širenjem bosanske države, na moru gradi poznatu luku Sveti Stefan (današnji Herceg Novi). U blizini grada na rječici Sutorini podignut je trg soli sa skladištima, a prve lađe natovarene solju dolaze već u augustu 1382,

Dobitkom Kotora 1385. Tvrtko se nije zadovoljio, nego se zanosio mišlju da dobije cijelu Dalmaciju. Zauzima Klis 1387. Za izvjesno vrijeme njegove akcije su otežali napadi Osmanlija. Prvi osmanski prodor u Bosnu desio se 1386. Drugi upad Bošnjani su dočekali spremni i osmanska vojska bila je poražena kod Bileće 1388 od strane bosanskog vojvode Vlarka Vukovića. U Kosovsku bitku juna 1389. kralj Tvrtko I šalje jedan odred vojske predvođen vojvodom Vlatkom Vukovićem, svojim najboljim vojskovođom i pridružuje ga kršćanskoj koaliciji koju je predvodio knez Lazar Hrebeljanović. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvijestio Tvrtka da je pobjeda bila na kršćanskoj strani. Međutim, posljedice pokazuju da kršćanska koalicija ipak nije uspjela zaustaviti prodor Osmanlija.

U ljeto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju i dalmatinski gradovi Split, Trogir, Šibenik te ostrva Brač, Hvar i Korčula. Ovim je njegova država obuhvatala najveći dio istočne jadranske obale: od Zadra do Bokokotorskog zaliva, isključujući Dubrovnik, koji je i dalje bio pod vrhovnom vlašću ugarskog kralja. Nakon toga svoju titulu je promijenio u kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, sa kojom se prvi put javlja 10. jula 1390. Kralj Tvrtko umire u martu 1391. godine, a sahranjen je u Crkvi sv. Nikole u Milama. Nasljeđuje ga rođak, Stjepan Dabiša, sa kojim počinje pad moći bosanskog kraljevstva.

– Stjepan Dabiša i Jelena Gruba –

Stjepan Dabiša bio je bosanski kralj koji je vladao Bosnom u periodu od 1391. do 1395. Za vrijeme Dabišine vladavine jačaju uticaji bosanskih velikaša i mješanje Ugarske u bosanske političke poslove. Dabiša je uspio očuvati Bosnu iz perioda kralja Tvrtka do 1394. godine kada je izgubio dijelove Hrvatske i Dalmacije.

Jelena Gruba je bila bosanska kraljica, supruga kralja Dabiše. Nakon Dabišine smrti bila je vladar Bosanskog kraljevstva. Ona je jedina žena na bosanskom vladarskom tronu u srednjem vijeku. Vladala je uz pomoć Stanka i glavnih predstavnika bosanske vlastele (vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, vojvoda Sandalj Hranić Kosača, i knez Pavle Radinović). Jelenina vladavina je okončana u maju 1398. godine, kada je vlastela bosanska vlastela, predvođena Hrvojem Vukčićem, postavila Stjepana Ostoju za novog kralja.

– Slabljenje i kraj vlasti porodice Sankovića –

Valja napomenuti da su odmah nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića 1391. godine, Beljak i Radič Sanković, gospodari velikog područja od Konjica, preko Nevesinja do Jadrana (uključujući i Zagorje odnosno Bjelimiće) odlučili da prodaju posjede u Konavlima Dubrovniku.

Sazvan je međutim stanak, a kao rezultat volje plemića koji su se protivili prodaji. Od strane bosanskog kralja i sabora porodica Sankovića je bila kažnjena za kršenje vjerne službe (za nevjeru) zbog pokušaja ove prodaje koja se dogodila 1391.

Vlatko Vuković i Pavle Radenović su se pobunili protiv Radiča Sankovića u decembru 1391. godine, kada je Radič i zarobljen. Nakon pobune, Vlatko Vuković i Pavle Radenović zauzeli su Konavle i okupirali ih, dijeleći ih između sebe uprkos protestima iz Dubrovnika. Kada je Vlatko Vuković umro, njegov nećak, Sandalj Hranić ga je naslijedio, stalno se boreći protiv Radiča nakon što je Radič pušten kasne 1398.

Vojvoda Radič Sanković vratio se u posjed (osim Konavala) 1398. za vrijeme kralja Ostoje, a kao i Ostoja izgubio je pozicije 1404, kada ga je Sandalj Hranić Kosača poslao nazad u zatvor 1404. godine, osljepljujući ga i uzimajući njegova imanja (koja su uključivala i prostor Zagorja, odnosno današnjih Bjelimića).

U zatvoru je Radič Sanković 1404. i umro, što je obilježilo i kraj plemićke porodice Sankovića.

– XV VIJEK –

– Unutrašnja previranja u Bosni koja koriste Osmanlije –

Ovaj period bosanske historije karakteriziraju unutrašnja previranja i trvenja između vlastele, a ona počinju vlašću Stjepana Ostoje.

Stjepan Ostoja je bio kralj Bosne u dva navrata. Na prijestolje je prvi put došao uz pomoć velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1398. godine, da bi ga isti uz pomoć vojvode Sandalja Hranića Kosače zbacio šest godina kasnije. Do marta 1404. Ostoja je bio u zavadi i s Hrvatinićem i sa Sandaljem Hranićem Kosačom, dvojicom najmoćnijih velikaša svoga kraljevstva. Nijedan od njih nije prisustvovao zasjedanju stanka kojeg je Ostoja sazvao krajem aprila 1404. Već u maju plemstvo se sastalo i zbacilo Ostoju, te novim kraljem proglasilo Tvrtka II koji je vladao umjesto Ostoje sve do 1409. godne.

Stjepan Ostoja je krunu konačno povratio 1409. godine, a vladavinu mu je karakteriziralo stalno trvenje između njega i jednog dijela jake vlastele.

Koristivši nered u Bosni, u maju 1414. Osmanlije su pokrenule veliku vojnu kampanju protiv Bosne sa ciljem vraćanja Tvrtka II na prijestolje. Proglasili su Tvrtka II kraljem i harali Ostojinom i Sandaljevom zemljom nadajući se da će oslabiti Bosnu izazivanjem građanskog rata. Osmanlije su se ubrzo povukle, ostavivši Tvrtka II da se sam bori, da bi se vratili u februaru sljedeće godine.

Uz Hrvojevu pomoć, Osmanlije su odnijele pobjedu nad ugarskom vojskom, prisilivši Ostoju i Sandalja da se pomire s Hrvojem. Uslijedio je obrat, te su  Osmanlije i Hrvoje stavili po strani Tvrtka II, i priznali Ostoju kao kralja Bosne. Naravno ovdje rivalstva nisu stala sve do Hrvojeve i Ostojine smrti, 1416, odnosno 1418. godine.

Kralja Ostoju, 1418. godine nasljeđuje njegov sin Stjepan Ostojić, koji neuspješno drži krunu, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Tvrtko II je okrunjen je u avgustu ili septembru 1421. godine.

Godine 1432. Tvrtku II se pojavljuje nova prijetnja u vidu njegovog bratića, Radivoja Ostojića, nezakonitog sina kralja Stjepana Ostoje. Radivoj je uz osmansku pomoć vladao većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Radivoj je uz pomoć Sandalja Hranića zavladao cijelom istočnom Bosnom, dok je Tvrtko II zadržao vlast nad centralnom i sjeverozapadnom Bosnom.

Ipak Tvrtko II postaje opet dominantniji od 1435. godine pa sve do svoje smrti, u novembru 1443. godine. Njegovu vladavinu obilježila je obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca. Upravo u ovom periodu postoji i jedan interesantna stvar vezana za Bjelimiće, a on se odnosi na to da se 29. juna 1442. godine, prvi put spominje i zagorska tvrđava Veletin sa podgrađem.

Tvrtka II je naslijedio Stjepan Tomaš, mlađi vanbračni sin njegovog polubrata Ostoje, kojeg je sam Tvrtko II vjerovatno proglasio prijestolonasljednikom (što je Tomaš i tvrdio u jednoj svojoj povelji).

– Raskol kralja Tomaša i hercega Stjepana –

Stjepan Tomaš Ostojić Kotromanić je bio kralj Bosne od novembra 1443. do svoje smrti 1461. godine.

Njegovu vladavinu obilježio je građanski rat sa bosanskim vojvodom Stjepanom Vukčićem Kosačom, a zatim i brak s hercegovom kćerkom Katarinom, te sukobi s Đurđem Brankovićem i Osmanlijama. Tomaš je ostao upamćen i kao jedini bosanski vladar koji je progonio pripadnike drugih vjeroispovjesti, preciznije bosanske krstjane kojima je i sam pripadao prije dolaska na prijestolje i uzimanje katoličanstva.

Kada je o Hercegovini riječ, odnosno kada je riječ o historiji Bjelimića kao njenog dijela, za nas je vrlo značajan taj odnos između kralja Stjepana Tomaša i bosanskog vojvode Stjepana Kosače, jer se tada prostor Bjelimića izdvaja iz ostatka Bosne ostajući dio teritorije kojim neprikosnoveno vlada herceg Stjepan Vukčić Kosača.

Dana 22. novembra 1443 Stjepan Tomaš Kotromanić okuplja oko sebe plemstvo koje je neprijateljski raspoloževno prema vojvodi Stjepanu Vukčiću Kosači i zauzima trg Drijeva koji je pripadao Kosači. Kralj, u prijateljstvu s Mlečanima, zaslijepljen sukobom sa svojim vojvodom, omogućava istima da od Stjepana Vukčića Kosače oduzmu gradove Omiš i Poljica (dakle, gradove koji su se tada nalazili u Stjepanovom vojvodstvu, ali i u njegovoj banovini\kraljevini).

Vojvoda Stjepan nije se mogao nadati osmanskoj vojnoj pomoći, obzirom na njihove borbe protiv ugarskog kralja, srpskog despota i Janka Hunjadija (jesen 1443. godine).

Stjepan Vukčić, kao osmanski vazal, u listopadu 1444. godine pomirio se s despotom Đurađem Brankovićem, također osmanskim vazalom, sklopivši s njime savez koji je otežao položaj kralja i bana Tomaša u Bosni i Mlečana u Zeti.

Stjepan Vukčić nije uspio povratiti gradove Omiš i Bar, a zadovoljio se obećanjima Mletaka da će dobiti natrag svoje kuće u Mlecima, Zadru i Kotoru, uz redovnu isplatu kotorske provizije. Ovo je i zapisano ugovorom 23. avgusta 1445. godine.

Udajom Katarine Kosače, 1446. godine dogovoren je mir između kralja Stjepana Tomaša i njezina oca Stjepana Vukčića Kosače. Ipak, ovo nije spriječilo dalje produbljivanje sukoba, jer se vojvoda Stjepan V. Kosača 1448. priklonio Osmanlijama i srpskom despotu Đurađu Brankoviću u napadu na svoga zeta, kralja i bana Bosne te je usvojio titulu hercega, kojom ga je oslovljavao Fridrik III, a upravo je ovo razlog što se kasnije prostor Huma počinje nazivati Hercegovinom.

Nakon ovog hercegovog praktičnog odvajanja od Bosne, kralj Tomaš se osjećao još dodatno oslabljenim. Kralj Tomaš se jedino mogao osloniti na podršku Ugarske i erdeljskog vojvode Janka Hunjadija. Hunjadi je u prisustvu papinskog izaslanika obećao pomoć i podršku Stjepanu Tomašu ako povede odlučnu borbu protiv heretika. Nemajući drugog izbora kralj Tomaš je tokom 1450. godine započeo neviđene progone bosanskih krstjana. Pred prijetnjom od potpunog uništenja, brojne pristalice Crkve bosanske, zajedno sa starješinama, otišle su u zemlju hercega Stjepana, gdje im je pružena pomoć i zaštita. U isto vrijeme, papa je optuživao hercega Stjepana zbog pružanja utočišta hereticima, ali se herceg na to nije obazirao.

Osmanlije su 1455. godine osvojile velike djelove Srpske despotovine, čime je Bosna postala još izloženija prema Osmanskom carstvu. Nakon opsade Smedereva i Beograda 1456. godine i smrti Janka Hunjadija Tomaš je počeo tražiti novu podršku na zapadu. U Bosni je vladala panika zbog mogućeg upada Osmanlija.

Sultan nije bio zadovoljan ni svotom novca koji je Tomaš davao. Za samo četiri godine kako navodi kralj Tomaš, kako je rekao papinom izaslaniku 1457. navodi da je platio sultanu 160.000 dukata, ali su mu oni i dalje prijetili. Na kraljeva upozorenja da nikad nije bila tolika potreba za odbranom i otporom, niko na zapadu nije odazvao.

Nakon Smrti Đurađa Brankovića 1456. godine, Tomaš koristi slabost Srbije da osvoji jedanaest gradova na Drini, uključujući i Srebrenicu. Već u januaru 1459. kralj lično odlazi u Segedin kako bi zatražio ugarski pristanak da se sklopi brak između Stjepana Tomaševića i princeze Jelene Mare Branković. Tomaš je dogovorio uspješno brak. Čuvši za to, Osmanlije su 29. januara 1459. opsjedali Bobovac i Vranduk, ali ih nisu uspjeli osvojiti. Tada se princ Stjepan Tomašević se izvukao iz Bobovca i krenuo prema Smederevu. Kralj Tomaš je 31. januara 1459. stigao u Jajce. Despot Stjepan Tomašević je u martu te godine preuzeo dužnost srpskog despota ali je već u junu iste godine predao Smederevo.

Nakon osmanskog osvajanja Srbije Bosna je postala izložena Osmanskom carstvu. Već u januaru sultan Mehmed II je tražio od Tomaša slobodan prolaz vojske kroz Bosnu kako bi mogao napasti Slavoniju. Kralj Tomaš je pristao na to, ali Osmanlije osvajaju Zvornik, Srebrenicu, Soli i dio Usore. Međuvremnu Osmanlije su napale i hercega Stjepana u novembru 1459. i zapalile manastir Mileševu i uznemirili cijelu oblast. Nakon ovog herceg se zbližio sa Tomašom. i to na način da su Mlečani 5. februara 1461. godine poslali izaslanika Tomašu i hercegu da se pomire.

Nakon ovog papa Pio II izjavljuje bulu o križarskom ratu u slučaju da Osmanlije napadnu Bosnu i Kosače. To je bio jedan od posljednih činova Stjepana Tomaša. Nakon obavljenog vjenčanja u Milodražu, slijedilo je krunisanje u Milama i tada je kruna po prvi put trebala stići iz Rima, ali nije uspjela doći na vrijeme.

Kralj Stjepan Tomaš umro je iznenada 10. jula 1461. godine.

– Posljednji bosanski kralj i pad Bosne –

Stjepan Tomašević je bio posljednji bosanski kralj i posljednji despot Srbije. Njegova vladavina u obje zemlje prekinuta je osmanskim osvajanjem,

Dana 1. aprila 1459. oženio je Jelenu Maru Branković, tada dvanaestogodišnju kćerku srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš.

Međutim, iste godine je Osmansko carstvo osvojilo ostatak srpske države i Smederevo, te su se Stjepan Tomašević i Mara sklonili na dvor njegovog oca.

Stjepan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti 10. jula 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.

Budući da su Osmanlije sve više nadirali, novi se kralj pomirio sa hercegom Stjepanom i pismeno molio evropske vladare da mu pomognu u odbrani Bosne. Kao znak podrške papa Pio II poslao mu je krunu kojom je u Crkvi svete Marije u Jajcu u novembru 1461. godine okrunjen za bosanskog kralja od strane papinskog delegata.

Stjepan Tomašević je priznavao prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. juna 1462. otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji.

Velika osmanska vojska pod vodstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. godine u Adrianopolu (Edirnu) i krenula je na Bosnu. Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca koji je pao 20. maja 1463. Stjepan se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Osmanlijama. Ujedno je sultan Mehmedovu zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem 25. maja dao pogubiti kralja, njegovog strica Radivoja i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala osmanski Bosanski sandžak u okviru ejaleta Rumelija.

Ugarski kralj Matija Korvin je jeseni te 1463. godine oslobodio dio Bosne i uspostavi tampon zone koje bi odvajale Ugarsku od Osmanlija.

U vojnom mu je pohodu pomogla brojna bosanska i hercegovačka vlastela. Posebno se u tome isticao vojvoda Vladislav, sin hercega Stjepana Vukčića Kosače. U zimu 1463. godine Matija Korvin je preoteo od Osmanlija i ostatak Donjih Kraja i Usoru i Soli. Uspješnim je pohodom pod svoju vlast dobio 30 utvrđenih gradova. U Donjim krajima bitne su utvrde bile u Jajcu, Zvečaju, Vrbaškom gradu i Banjoj Luci, a na Usori to su bili Tešanj i Srebrenik. Osmanskom je Carstvu pod nadzorom ostala samo “gornja ili prava Bosna” sa Podrinjem.

Od područja koje je Korvin preoteo od Osmanlija, kreirane su dvije banovine. Matija Korvin je od donjih krajeva ustrojio je Jajačku banovinu, koja je služila protiv osmanskih udara na Hrvatsku. Od područja banovina Usore i Soli istočno od rijeke Bosne ustrojio je Srebreničku banovinu koja je za zadatak imala spriječiti osmanske udare na Slavoniju.

Godine 1463, počelo je i osnivanje sandžaka Hercegovina. U julu 1465. osmanska vojska, pod zapovjedništvom sandžak-bega Isa-bega Ishakovića i njegovih vojskovođa Ismaila i Ahmeda, nastavila je ofanzivu protiv Hercegovine. Oni su brzo došli do dubrovačke granice i zauzeli Mileševac, Samobor, Prilep, a onda i ostali gradovi na istoku. Poslije toga su se oni počeli primicati Primorju. Već 12. septembra 1465. Lug je bio pod osmanskom vlašću.

Istog mjeseca zauzeti su Ljubomir, Popovo, Žurovići i Pocrnje. Krajem oktobra i u novembru pali su i Uskoplje, Bijela, Zupci, Gacko i Kuti. Jedino su se neki utvrđeni gradovi mogli malo duže održati, u prvom redu Ključ i Mićevac. Ključ je između 3. juna 1466. i maja 1468. osvojio vojskovođa Ahmed.

Poslije 3. juna 1466. godine pao je i Blagaj sa sjevernom Hercegovinom u kojoj se nalazilo Zagorje sa Veletinom i Obljem, a od tog trenutka župa Zagorje se naziva nahija Zagorje, i ona se nalazi u sastavu Blagajskog kadiluka.

Nakon toga je posljednji herceg Vlatko, osim Novog i Risna u Dračevici, držao samo “jedan uzan i prilično neobrađen pojas zemljišta od Boke do ušća Neretve, koji je kako-tako odvajao dubrovačku teritoriju od neposredne turske oblasti”. Ostale dijelove njegove očevine držali su knez Vladislav, Mlečani i Ugari. Kao saveznici i zaštitnici novog hercega Vlatka, Mlečani su zadržali Imotsku krajinu i Makarsko primorje, koje su osvojili u oktobru 1465.

Nakon smrti hercega Stjepana Vukčića Kosače, 1466. godine, preostali prostor Hercegovine, onaj južniji, bio je izložen propadanju. Dvojica njegovih sinova, Vladislav i Vlatko, neko su vrijeme opstojali na posjedu no naposljetku su odselili u Dubrovnik, a treći mu sin Stjepan je uzeo Islam (Ahmed-paša Hercegović).

Interesantno je da u sumarnom popisu sandžaka Bosna (koji je obuhvatio i osvojena hercegovačka područja) iz 1468/69. godine, prvi put susrećemo i naziv Bilimić, te je očigledno kako je to bio naziv centra današnje mjesne zajednice prije nego li je on u osmanskom periodu dobio naziv Odžaci, po odžacima u timaru begova Šurkovića. Osim Bjelimića, u osmanskim spisima se spominje i dobar dio sela današnje MZ Bjelimići, a koji i dan danas nose naziv u nepromijenjenom ili u blago promijenjenom obliku (primjeri, svi u nekadašnjoj župi – potom nahiji Zagorje: Zabrđani, Lipovča, Mokra, Dolani, Svitniča, Sopot, Ocrkavje, Luta, Ježeprosina, Hotovje, Luka, Zelomić, Rajac). 

Već do 1483. godine, i ostaci Hercegovine su se našli pod osmanskom vlašću, a do kraja XV vijeka tekle su pripreme Osmanlija da osvoje i Srebreničku banovinu (osvojena 1512. godine), kao i Jajačku banovinu (osvojena 1528. godine).