OVČARSTVO

Ovce vode poreklo od muflona, stepske arkar ovce i argali ovce. Što se tiče samih morfoloških promjena, jedna od najznačajnijih razlika između domaće ovce i njenih prethodnika ili rodonačelnika jeste u promjeni dlake u vunsko vlakno, a ovčarstvo je grana stočarstva koja se bavi upravo uzgojem ovaca i njihovim iskorištavanjem radi dobijanja vune, mlijeka i mesa. U tom pogledu izdvaja se uzgoj jagnjadi i ovnova radi mesa i ovaca radi vune.

Najpovoljniji tereni za ovčarstvo su pašnjaci i livade, sa dosta izvora pitke vode, poput Bjelimića koji su tradicionalno stočarski kraj, kraj u kojem je uz govedarstvo, ovčarstvo uvijek igralo vrlo važnu ulogu u životu kako domicilnog stanovništva, tako i nomadskih stočara iz centralne Hercegovine koji su dovodili i napasali svoje stočno blago na prostranom području planine Visočice.

U našoj zemlji, pa tako i u Bjelimićima, ovčarska proizvodnja je mala i odvija se kod seljaka u malim stadima. Da u ovčarstvu na području Bjelimića postoji budućnost, te mogućnost profita i sigurna egzistencija, kako u svrhu proizvodnje mesa i kurbanskog mesa, tako i u svrhu proizvodnje mlijeka i mliječnih prerađevina, dokaz je i profesor Izet Trnka sa Arguda, koji se vratio iz Sarajeva i počeo ozbiljno baviti ovčarstvom na području Arguda, te trenutno ima nekoliko stotina grla.

Vrste i historija uzgoja

Ovce, kao i koze, pripadaju porodici šupljorožaca ili Bovidea. Ovce (Ovinae) potječu od divljih oblika ovaca, a to su muflon i argali ovca. Prema arheološkim iskapanjima pretpostavlja se da su ovce, kao i koze, pripitomljene u mlađem kamenom dobu ili neolitiku. Domestikacija ovaca odigrala se na području jugozapadne Azije oko 9.000 godina prije nove ere. Samim pripitomljavanjem došlo je do mnogih promjena kako u ponašanju ovaca, tako i u morfološkim i fiziološkim karakteristikama. Morfološke promjene se vide u smanjenju rogatosti današnjih ovaca u poređenju sa njihovim precima, zatim, promjena dlake u vunu, promjena boje vune, povećanje površine kože i drugo. Od fizioloških promjena najvažnije su reprodukcija i plodnost, tako su današnje domaće ovce poliestrične, za razliku od divljih monoestričnih. Dolazi i do povećanja mliječnosti, mesnatosti i ranozrelosti. Također intenzivnim čovjekovim utjecajem i selekcijom na tačno određena svojstva nastaju pasmine koje su specijalizirane za proizvodnju mesa, mlijeka, vune, krzna ili kombiniranih svojstava.

Reprodukcija ovaca

Kao i u drugim grana stočarstva, tako je i u ovčarstvu reprodukcija najbitniji segment uzgoja te bez redovne i fiziološke reprodukcije nema nikakve proizvodnje. Spolna zrelost ovaca varira od pasmine do pasmine, te se tako kod ranozrelih pojavljuje sa 6 do 7 mjeseci starosti, a kod kasnozrelih 10 do 12 mjeseci. Treba napomenuti da spolna zrelost kod ovaca puno više zavisi od tjelesne masi nego dobi, stoga se spolna žar može pojaviti kod janjadi kada dostignu masu od 28 do 30 kg. Spolni ciklus kod ovaca traje prosječno 17 dana dok estrus traje oko 27 sati. Većina ovaca je sezonski poliestrična što znači da se pare u određeno godišnje doba. Svaki estrus popraćen je i ovulacijom te vanjskim znakovima koji se kod ovaca očituju nemirom, smanjenim apetitom, skakanjem na druge ovce, češćim mokrenjem i drugim simptomima. Također zbog moguće pojave “tihog tjeranja” važno je u stadu imati ovnove “probače” koji će otkriti ovce u estrusu.

Prije pripusne sezone od velike važnosti je priprema životinja za pripust, kako ovaca tako i ovnova. Priprema prvenstveno podrazumijeva povećanje mase životinje i popravljanje kondicije koja se postiže poboljšanom prehranom ili “flushing” metoda. Počinje se provoditi 2 do 4 sedmice prije pripusta, a prehrana se povećava u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Ovakvim načinom pripreme poboljšava se kondicija životinja, povećan je broj ovuliranih jajnih stanica, manja embrionalna smrtnost, veći je stepen koncepcija te je potomstvo razvijenije i vitalnije. Također, prije pripusne sezone vrši se odabir ovaca i ovnova za pripust jer se samo iznadprosječne jedinke koriste za daljni uzgoj. Odabir se vrši na osnovu vanjštine, porijekla, prema vlastitoj proizvodnji (performance test) i po potomstvu (progeni test). Pripust ovaca koji se najviše koristi je divlji skok ili slobodno parenje, ali danas se sve više počinje koristiti mnogo bolji i sigurniji način, a to je skok iz ruke. Nakon pripusta ako dođe do oplodnje nastupa faza graviditeta koja kod ovaca traje oko 150 dana.

Prehrana ovaca

Prehrana treba biti organizirana da omogućava maksimalnu proizvodnju, dobru iskoristivost hranjivih tvari i osigura ekonomičnu proizvodnju. Ovce su pašne životinje stoga ja paša najpovoljnije krmivo u prehrani ovaca, a u ekonomskom smislu je i najjeftinije. Što je udio paše u obroku veći to su troškovi hranidbe niži. Bosanskohercegovačko ovčarstvo se zasniva na iskorištavanju prirodnih pašnjaka na kojima ovce borave tokom vegetacije, koja je kraća u kontinentalnom dijelu zemlje, a znatno duža na područjima u Hercegovini, gdje ovce gotovo cijele godine borave na otvorenom. Tehnologija uzgoja prilagođena je napasanju te se tako ovce janje krajem zime da bi tokom proljeća i ljeta sa janjcima bile na paši.

Ovce u prosjeku dnevno pojedu od 5 do 10 kg paše, te se kod nas većinom napasaju na prirodnim pašnjacima, dok je korištenje pregona rijetko. Tokom nepovoljnih vremenskih uslova i zime sijeno je standardno krmivo u prehrani ovaca. Najbolje je leguminozno sijeno bogato bjelančevinama te ono ima prednost u odnosu na livadno. Rano pokošeni kukuruz, sirak i druge žitarice poput ječma, zobi ili pšenice, također mogu biti sastavni dio obroka ovaca tokom zime.

U prehrani ovaca mogu da se koriste i druga krmiva kao gomoljače, stočni grašak i krumpir. Prehrana ovaca, vrsta krmiva i količina istih, zavise od kategorije i faze proizvodnje kojoj ovca pripada. Tako gravidne ovce troše velike količine energije te zahtijevaju visoko vrijedna krmiva koja moraju biti lahko probavljiva i bogata ugljikohidratima, mineralima i vitaminima. Energetske potrebe ovaca tijekom laktacije su visoke, a zbog sporog porasta apetita dolazi do gubitka tjelesne mase. Zato prehrana ovaca u laktaciji treba biti ad libitum. Hranidba ovaca prije pripusta je poželjna i dosta zavisi od tjelesne kondicije ovaca. Ovce lošije kondicije se mogu pripremiti za parenje povećanjem udjela energije u obroku za 40% u odnosu na uzdržne potrebe i to oko 3 sedmice prije pripusta. Najčešća krmiva su paša mladih sočnih trava uz dodatak krepkih krmiva.

Takođe, od velike važnosti je prehrana janjadi. Tako se navodi da hranidba gravidnih ovaca te prehrana janjadi u prvim sedmicama života, više utiče na završnu masu i postizanje tjelesne zrelosti negoli prehrana u kasnijim fazama. U prehrani janjadi tako razlikujemo prehranu kolostrumom, sisanje, prehranu nakon odbića i prehranu pri uzgoju rasplodnog podmlatka.

Proizvodnja ovčijeg mesa

Meso je najvažniji ovčji proizvod, te se u ovčarskoj proizvodnji većina dohotka ostvaruje putem ovčjeg ili janjećeg mesa. U Bosni i Hercegovini, te u susjednim zemljama, udio ovčjeg mesa u proizvodnji i potrošnji stanovništva je značajan, posebno u toku ljetne sezone i rada restorana, i u doba Kurban Bajrama, kada se u duhu muslimanske tradiciije pripremaju i kolju kurbani. Danas se proizvodnja janjećeg mesa vrši uz različite tehnologije, od pašnog tova zajedno sa ovcama do intenzivnog tova u tovilištima. Meso mlađih kategorija ovaca je svjetlije te ima malo loja, dok meso starijih ovaca ima tamniju boju, te specifični miris i okus. Ovčje meso na tržištu dolazi kao mlada janjetina, janjetina i ovčetina.

Mlada janjetina dobiva se klanjem sisajuće janjadi u dobi od 3 sedmice do 3 mjeseca, a težina trupa je od 5 do 15 kg. Randman takve janjadi je od 56 do 60%. Janjetina se dobiva klanjem janjadi od 3 do 9 mjeseci, težine trupa do 25 kg i randmanom 48 do 54%. Ovčetina se pak dobiva klanjem ovnova i ovaca starijih od 9 mjeseci, pri čemu muška grla prethodno moraju biti kastrirana. Najviše korištena vrsta ovčjeg mesa u BiH i regiji je janjetina. Osnovni parametri procjene tovnosti su prirast, randman te mjerenje površinske i bubrežne masti. Prirast janjadi kreće se od 200 do 300 g, dok se randman kreće od 40 do 65%. Na mesnatost i tov utječu brojni faktori, a među najvažnijih su pasmina, spol, prehrana, klimatski uslovi, porodna masa i drugo. U današnjoj proizvodnji mesa većinom se koriste mesne pasmine ovaca. Tipovi pasmina za proizvodnju mesa nastali su u Engleskoj. To su rano zrele pasmine sa izraženom mesnatosti, tovnom sposobnosti i velikim tjelesnim okvirom. Najpoznatiji predstavnici su suffolk pasmina, texel, hampshire, dorset horn, columbia i mnoge druge. Tjelesna masa ovnova je preko 100 kg, a ovaca od 60 do 70 kg, dok im je plodnost od 100 do 200%.

Proizvodnja ovčijeg mlijeka

Mlijeko je važan proizvod ovaca, a najčešće se koristi u formi sira, dok se sirovo rijetko konzumira. Ovčje mlijeko je i ekonomski važan proizvod posebno u zemljama Sredozemlja (Turska, Italija, Francuska, Grčka, Portugal). Mediteran proizvodi oko 2/3 ukupne svjetske proizvodnje ovčjeg mlijeka. Najveći dio mlijeka se prerađuje u ovčji sir, od kojih su najpoznatiji Roquefort, Fetta, Fiore Sardo, dok je u regiji najpoznatiji Paški sir, a kod nas mladi i stari ovčiji sir. Ovčje mlijeko spada u kazeinska mlijeka te sadrži oko 75% kazeina. Upravo zbog toga ovo mlijeko je odlično za preradu u sireve i ostale mliječne proizvode. Pasmine za proizvodnju mlijeka razlikuju se u morfološkom i fiziološkom pogledu. Tipični predstavnici su istočnofrizijska ovca, awasi pasmina, sardinijska ovca i grčka hios ovca. Ove pasmine odlikuje bolje razvijen stražnji dio tijela, te dobro razvijeno i izraženo vime.

Laktacija kod mliječnih pasmina traje prosječno 200 dana te prosječno daju 500 do 600 litara mlijeka. Na proizvodnju mlijeka utječe pasmina, prehrana, starost, njega, tjelesna masa, broj janjadi, zdravstvena zaštita i drugo. Starenjem ovce, povećava se mliječnost sve do 5. i 6. godine, a zatim opada. Na mliječnost utječe i tjelesna masa. Tako veće ovce imaju veći metabolički kapacitet i veći obim mliječne žlijezde. Također i broj janjaca u leglu djeluje na mliječnost. Ovce koje su ojanjile dvojke, daju tokom laktacije i do 40% više mlijeka. Važno je spomenuti da je porodna težina janjeta i njegov kasniji prirast usko vezan za mliječnost ovce.

Proizvodnja ovčje vune

Ovce su po vuni jedinstvene i na prvi pogled prepoznatljive. Vuna je karakterističan proizvod ovaca, ali je i njezina ekonomska važnost varijabilna i razlikuje se od države do države. Vuna je ne tako davno bila i glavni proizvod ovaca, ali veća potražnja za janjetinom i sintetička vlakna dovela su do pada važnosti ovog ovčjeg proizvoda. Pasmine ovaca za proizvodnju vune imaju dobro razvijen kostur i kožu, dok je mišićno tkivo slabo razvijeno. Ove pasmine odlikuju se dobrom kvalitetom i prinosom vune. Prosječna debljina vunskog vlakna je manja od 20 do 25 mikrometara. Vunska vlakna su ujednačene dužine i odgovarajuće kovrčavosti sa nešto više masnoće. Ovce su obrasle vunom po čitavom tijelu, osim donjih dijelova nogu i gubice. Gustoća vunskih vlakana je velika i na jednom kvadratnom centimetru kože izraste 4000 do 10 000 vlakana, što je 4 do 5 puta više nego u ovaca sa grubim runom. Dužina pramenova se kreće od 4 do 10 centimetara.

Kvalitet vune može se ocijeniti na osnovu njegove gustoće, obraslosti tijela vunom, ujednačenosti runa i nastriga vune, a pri tehnološkoj preradi vune veliku ulogu igraju njena fizičko-tehnološka svojstva u koja ubrajamo valovitost, finoću, dužinu i visinu vlakana, jačinu, elastičnost, gipkost, sjaj, higroskopnost, toplinu i boju. Osim ovih svojstava važan je i randman vune. Pod randmanom vune podrazumijevamo količinu oprane i očišćene vune od jednog ostriženog runa, uz dopušteni udio vlage od 15 do 17%. Randman vune kreće se od 30% kod visoko finih tipova merina do 70% kod pramenke. Najpoznatije pasmine za proizvodnju finog runa su rambuje, njemački, američki, australski i arl merino.

Intenzivna selekcija i planski uzgoj ovaca omogućio je stvaranje pasmina koje su specijalizirane za proizvodnju kože i krzna, a jedna od najpoznatijih pasmina je karakul koja je nastala na području Azije, ali se danas raširila u zemlje bivšeg SSSR-a, Južnu Afriku, SAD, Francusku i Rumuniju.

Smještaj i načini uzgoja ovaca

Ovce su prilagodljive i skromne životinje, ali su osjetljive na nepovoljne uslove smještaja u zatvorenom prostoru. Ovce vrlo teško podnose visoku vlažnost u objektima, a upravo je takav zrak često u objektima koji su prenatrpani i bez odgovarajuće ventilacije. Visoka temperatura sa visokom vlažnosti stvara idealne uvijete za razvoj nepoželjnih mikroorganizama, a samim tim i razvoj bolesti. Dnevne promjene temperature veće od 10°C izazivaju veću smrtnost janjadi te pad temperature ispod 0°C. nepovoljne uslove u objektu stvara loša ventilacija, vlažna stelja i neodgovarajuća oprema za hranjenje.

Kapacitet objekta treba odgovarati broju ovaca koje će se uzgajati. Prenaseljenost objekta dovest će do veće vlažnosti u objektu, bržeg razvoja i prenošenja bolesti, smanjenja prostora za prehranu i manje proizvodnosti ovaca. Pri odabiru lokacije za gradnju ovčarnika potrebno je voditi računa da je objekt blizu površina za proizvodnju hrane, da je mjesto ocjedito i suho, zaštićeno od vjetrova i propuha, da je najmanje 100 m udaljen od prometnica i drugih izvora buke te da je zemljište pogodno za izgradnju objekata sa svim priključcima. Optimalna temperatura u objektima treba biti od 6 do 18°C, a vlažnost 75%. Dopušteni sadržaji štetnih plinova kreću se za ugljen dioksid u litri zraka od 0,035%, ugljen monoksid 0,003%, a sumporovodik 0,002%. Ventilacija zimi treba biti oko 30 m3 na sat po grlu, a ljeti i do 120 m3 na sat po grlu. U ovčarniku treba biti dovoljno prostora za ovce. Tako treba osigurati 1,5 m2 po ovci i to 1,2 m2 za odraslu ovcu, 0,15 m2 za janje i 0,15 m2 za janje izdvojeno u boksu.

Ovce se uzgajaju na različite načine što prvenstveno ovisi o cilju proizvodnje te razvijenosti i zastupljenosti ovčarstva u ukupnoj stočarskoj proizvodnji dotične zemlje. Tako se ovce uzgajaju na ekstenzivni, poluintenzivni i intenzivni način.

Ekstenzivni sustav podrazumijeva uzgoj ovaca malih proizvodnih mogućnosti s malim ulaganjima i niskim proizvodnim rezultatima. Provodi se u područjima i na tlima na kojima se ne mogu obavljati druge grane poljoprivredne proizvodnje. To su brdsko-planinska i aridna područja. Osim toga karakterizira ga mali broj ovaca po jedinici površine. Obično 1 ovca dolazi na 1 do 10 ha pašnjaka. Ovce veći dio godine provode na paši. Zimska ishrana bazira se isključivo na sijenu, rijetko na malim količinama koncentriranih krmiva. Zbog nepovoljnih uvjeta držanja, njege i ishrane taj sistem podrazumijeva uzgoj autohtonih pasmina, pasmina koje su upravo uzgojene u takvim uslovima.

Poluintenzivan sistem podrazumijeva držanje ovaca na paši u vrijeme vegetacije, a tokom zime ovce se hrane kvalitetnim sijenom i koncentriranim krmivima. Na 1 ha površine ide 5 do 8 ovaca.

Intenzivan sistem proizvodnje karakterizira specijalizacija proizvodnje. Velika su ulaganja u nabavu kvalitetnog stada, objekte, mehanizaciju, opremu i krmnu bazu. Budući da su u ovoj proizvodnji velika ulaganja to podrazumijeva postizanje visoke cijene ovčjih proizvoda da bi se pokrili nastali troškovi. Proizvodnja se zasniva na visoko produktivnim pasminama i njihovim križancima ako se radi o proizvodnji mesa, odnosno na visokoproduktivnim pasminama kada je proizvod mlijeko. Da bi se ta proizvodnja mogla normalno odvijati, potrebno je osigurati kvalitetnu voluminoznu i koncentriranu hranu. U razdoblju vegetacije potrebno je dovoljno kvalitetne sočne voluminozne krme, tj. paše, a zimi su potrebne dovoljne količine kvalitetnog sijena, po mogućnosti kvalitetne i zdrave sjenaže te dovoljne količine koncentriranih krmiva.