bjelimici.com

[dr. esso]

KURBAN U KUR'ANU I PRETHODNIM OBJAVAMA

O kurbanu se u Kur'anu ne govori često ako uzmemo u obzir sam izraz «kurban», no žrtvovanje imetka, vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima Časne Knjige.
Iz Kur'ana se posve jasno vidi da je kurban bio propisan prvom čovjeku na Zemlji Ademu a.s. i njegovoj porodici. U suri Maide, 27 ajet čitamo riječi Gospodara našega: «Istinski im ispričaj događaj dvojice sinova Ademovih. Obojica su kurban žrtvovali i poklonili. Od jednog je kurban bio primljen a od drugog nije. Tada onaj reče drugom: «Tebe ću ubiti!», a ovaj odgovori: «Žrtve Allah prima samo od dobrih i bogobojaznih!»
U ovom časnom ajetu nalazimo potvrdu da kurban ne potječe od Ibrahima a.s. kako mnogi misle i kako se često, pogrešno, prezentira.
Pored ove informacije ovaj nam ajet daje još jednu bitnu dimenziju kurbana, a to je da u instituciji kurbana glavnu ulogu ne igra žrtva (kurban), njena kakvoća, nego iskrenost srca koje žrtvu prinosi.
Od samog početka bitisanja ljudi na Zemlji, odnosno od Adema a.s. ustanovljava se pravilo da se žrtva izražava kroz formu žrtvovanja (klanja) domaćih životinja. U ta drevna vremena stoka je predstavljala imetak od najvećeg značaja i važnosti i sasvim je prirodno da su ljudi za Allahovo zadovoljstvo žrtvovali upravo stoku.
Islam je, dakle, odmah u startu sa propisima koji su bili objavljeni Ademu a.s. ustanovio propis kurbana, odnosno klanja stoke na ime žrtve Allaha radi. U starim vjerozakonima islama koje su slijedili Ibrahimovi potomci po lozi njegova mlađeg sina Ishaka a.s. poslanici Benu Israila žrtva se prinosila na taj način što se stoka na posebnom mjestu klala i potom bivala zapaljena. To je bila Žrtva paljenica kako se danas imenuje u tekstovima Starog i Novog Zavjeta i ona je, kako se vidi, vezana isključivo za odnos između Allaha i Njegova roba.
Kako je kurban bio propisan prvom čovjeku i poslaniku, Ademu a.s. i njegovim sinovima tako je bio propisan i svim poslanicima poslije njega. Spominje se u nekim predajama da je Idrisu a.s. bilo naređeno da prinosi tri stvari: tamjan, zaklane životinje i vino. Uz to je prinosio prve plodove od svega; od mirisnog bilja - ruže, od žitarica – pšenicu, a od voća – grožđe.
U Starom Zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže se za Nuha a.s. da je prinosio žrtvu Bogu «od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh…»
Inače Stari Zavjet je krcat zapovijedima o prinošenju žrtava. Treća knjiga Mojsijeva sadrži posebna poglavlja o žrtvama naslovljena kao: «Zakon o žrtvama paljenicama», «Zakon o žrtvama za grijeh», «Zakon o žrtvama zahvalnim», «Zakon o žrtvama jestivim», «Zakon o žrtvama za prijestup» …
Pored stoke i ljetine Židovi su u početku prinosili i ljuske žrtve. U Drugoj knjizi o carevima spominje se da je car Ahaz kao žrtvu prinio svoga sina. Kasnije se ova žrtva preinačila u žrtvovanje jednog dijela tijela te je tako obrezivanje (sunećenje) ostalo kao zamjena za ljudsku žrtvu.
U tekstu «Istorijat kurbana» autora Rešada Bilalića nalazimo prenesenu predaju po kojoj tradicija obrezivanja koja simboliše žrtvovanje, vodi porijeklo još od Adema a.s.. U Barnabinu evanđelju se navodi da je povod obrezivanju Ademov grijeh. Kaže se da se Adem zavjetovao da će pošto je zgriješio, usliša li mu Bog pokajanje, odsjeći jedan dio sebe. I kad mu je pokajanje uslišano na Džibrilovu uputu Adem se obrezao i ispunio svoje obećanje.
Sa hrišćanstvom ideja žrtve dobija nagli i potpuni preobražaj. Obznanjuje se da je Bog beskrajno blag i milostiv, ali i pravedan. On ne traži žrtvu za iskupljenje pojedinačno od svakog čovjeka, On traži žrtvu za iskupljenje čitavog čovječanstva jer svaki čovjek je u biti grješan jer se rađa sa praroditeljskim grijehom Praoca Adama. Da bi se svijet očistio, po hrišćanstvu, bilo je potrebno da Bog pošalje sina svoga jednorodnoga, koji će otjelovljen u ljudskom liku, živjeti ljudski život i biti iako sam bezgrješan, na krst razapet da bi svojom nevinom krvlju i mučeničkom smrću izbavio čovječanstvo iz grijeha.
Ovdje vidimo prisutnu ideju, ne žrtvovanja čovjeka radi Boga nego se žrtvuje Bog radi čovjeka.
Pored hrišćanstva žrtva je prisutna i kod drugih religija, a u stvari je, kako nam historija govori bila prisutna i kod svih naroda u svim vremenima.
Budući da islam ne započinje sa Kur'anom i časnim poslanikom Muhammedom a.s., kako se to danas često pogrešno predstavlja, onda nije čudo što u Kur'anu časnom nalazimo često pozivanje na «vjeru vašeg pretka Ibrahima» i nije čudno što neke institucije i odredbe uspostavljene od ovog Poslanika, primjerice hadž, kurban, obrezivanje, nalaze svoju potpunu primjenu u islamu.
Kod Ibrahimovih a.s. potomaka po lozi njegova starijeg, prvorođenog sina Ismaila, a.s., kurban (žrtvovanje stoke) se veže za obred hodočašća Svetog Hrama – Kabe, što ju Ibrahim a.s. skupa sa Ismailom, a.s., izgradi po Allahovoj zapovijedi u dolini Beke, kasnije nazvanoj Meka. Znači, kod potomaka Ismailovih, kurban je vezan za obred hadža i u tom smislu se klanje kurbana obavlja u vrijeme obavljanja hadža (Kurban-bajram) i na jednom od mjesta hodočašća (dolina Mina). Sve je ovo, jasno, vezano za općepoznatu kušnju kojom je Allah iskušao odanost svog roba Ibrahima, a.s naredivši mu u snu da kao kurban zakolje svoga sina Ismaila a.s.:
»Pa pošto je dostigao s njim (dobu) privređivanja, reče: “O sinčiću moj! Uistinu, ja sam u snu vidio da te ja koljem, pa gledaj, šta vidiš?” Reče: “O oče moj! Učini šta ti se naređuje. Naći ćeš –ako Bog da - da sam ja od strpljivih.”
Pa pošto se oba pokoriše, i položi ga na čelo. I pozvasmo ga: “O Ibrahime! Već si ispunio snoviđenje. Uistinu, mi tako nagrađujemo dobročinitelje. Uistinu, ovo je to, kušnja očita.”
I iskupismo ga žrtvom golemom, i ostavismo među kasnijima (pokoljenjima):
“Selam Ibrahimu!” Tako nagrađujemo dobročinitelje! Uistinu, on je bio od robova Naših vjernika.»
Ibrahim a.s. je odabrao Boga i od Boga bio odabran. Pored ovog iskušenja da bi smo ovdje samo na tren potakli um na dosezanje deredža koje je imao Ibrahim a.s. sjetimo se da je isti ovaj poslanik bio bacan u vatru od svog naroda i razna druga iskušenja u kojima je ostao čvrst na svom putu ka Bogu.
Ovaj običaj klanja kurbana potvrđen je objavljivanjem Kur'ana direktnom Ismailovom potomku, Resulullahu, Muhammedu a.s. tako da kurban ostaje kao propisana forma žrtve u islamu sve do Sudnjeg Dana. Također je Kur'anom propisano da se meso koristi za ishranu određenih kategorija ljudi, tako da žrtvovanje kurbana nema samo karakter ličnog odnosa između Allaha i roba koji kolje kurban, već ono sada poprima širi društveni i socijalni kontekst.
"A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; Tako smo vam ih podčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je podčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine."
No, bez obzira na to što kurban sada poprima i širi socijalni karakter, njegova suština i dalje ostaje, po našem mišljenju, strogo u relacijama između Rabba i roba zato što do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela. Prema tome pitanje žrtve je uvijek vezano za lični odnos roba prema Allahu i za njegov lični nijet. Stoga za potpuno shvatanje institucije kurbana trebamo posvetiti truda pokušaju dosezanja unutarnje dimenzije same žrtve u islamu.
Da bi donekle na jednostavan način predstavio pravu dimenziju žrtve u islamu poslužit ću se iznošenjem kur'anskih i starozavjetnih kazivanja o slučaju dvojice sinova Ademovih, od kojih je jednom, kako sam već naveo žrtva bila primljena a drugom nije.
Pogledajmo ovo uspoređivanje u kojem se na najljepši način pokazuje šta je to ono osnovno što se gleda u svakom našem trudu pa i u našem prinošenju žrtve.
Kur'an se zadovoljava da ovo kazivanje nazove «viješću o dvojici sinova Ademovih» koja je «istinita» zanemarujući mjesto i vrijeme događaja, a ističući povod kazivanja «kad obojica žrtve prinesoše».
Stari Zavjet je nešto iscrpniji u razradi fabule ove pripovijesti. On navodi imena sinova Ademovih; to su Kain i Abel (Kabil i Habil), njihova zanimanja; Kain je ratar , a Abel je pastir. Spominje se i priroda žrtve: «Kain prinese Gospodinu od roda zemaljskog, a Abel prinese od prvine stada svojega i od njihove pretiline.» Te zato: «Gospodin pogleda na Abela i na njegov prinos a na Kaina i njegov prinos ne pogleda.» )
Abelova žrtva bila je u krvi a Kainova u žitu. Iz ovog starozavjetnog kazivanja da se naslutiti da je razlog prihvaćanja žrtve od Abela taj što je on prinio: «od prvina stada svojega i od njihove pretiline», tj. od najboljeg što je imao dok u Kur'anu časnom nalazimo: «Bog prima samo od bogobojaznih.»
Stari Zavjet stavlja akcent na materijalnu vrijednost žrtve dok Kur'an stavlja akcent na vrijednost namjere s kojom se žrtvuje. Tamo se traži čin, u Kur'anu se ispituje motiv. Tamo se polazi od izvanjskog i sporednog a u Kur'anu od unutarnjeg i bitnog. U prvom slučaju se namjera vrjednuje prema djelima a u drugom se djelo prosuđuje prema namjeri. U prvom slučaju se blizina postiže ponuđenom žrtvom a u drugom slučaju ona se postiže otvorenim i čestitim srcem jer: «Bogu neće nikad stići meso njihovo, niti krv njihova. Njemu će stići vaša bogobojaznost.»
Naravno ako želimo da još dublje proniknemo u unutrašnju dimenzije žrtve u islamu potrebno je da svom umu, emocijama, svim našim unutarnjim čulima podastremo slučaj Ibrahima a.s.:
Možemo li pojmiti bol i borbu njegovu, kada je poslije sna koji je sanjao razabrao šta mu se naređuje. Možemo li sebi predstaviti dijalog između oca i sina, dijalog kakvog do tada historija nije zabilježila.
Dok sam pripremao materijal za ovu knjigu često sam pogledavao na svog sina. Pokušavao u trenutcima najvećeg pregnuća zamisliti da dijalog Ibrahima a.s. i njegova sina Ismaila a.s. prenesem u svoj dom i nikad to nisam uspio. Razum bi zablokirao već nakon trećeg pokušaja. Sama slika trenutka u kojem bi zamišljao svoj dom koji ostaje miran nakon mog dozivanja svog sina, slamala bi razum. Ne mislim da su ove moje riječi i pokušaji bogohulni, ne, oni mi samo potvrđuju veličinu Ibrahima a.s., one mi pomažu da bar donekle pojmim šta znači biti čovjek – ummet, šta znači biti «Božiji prijatelj».
Budući da je tema ove knjige kurban i hadž, onda je u stvari tema ove knjige Ibrahim a.s. jer i kurban i hadž obredi su u kojima oživljavamo sliku ibrahimovskog vremena, ibrahimovskih događaja. I jedan i drugi obred u stvari su naše posvjedočenje sveopće istine življenja, naše posvjedočenje iskrenosti naše odluke da ovaj dunjalučki život živimo kao pravi i iskreni vjernici.
Ovdje ću iznijeti nekoliko činjenica potkrijepljenih kur'anskim ajetima kako bi donekle razumu primakao shvatanje veličine Ibrahima a.s. i samog pojma «Ibrahim = jedna ummet» te podsjetio čitaoce na bitnije momente Ibrahimovog a.s. života bez čijeg poznavanja nema ni pravog i suštinskog shvatanja obreda kurbana i hadža:


IBRAHIM, A. S., UTEMELJITELJ ISLAMA

Po kur'anskom stavu prvi čovjek koji je imenom Islam prozvao ovu školu i koji je svoje sljedbenike zvao muslimanima jeste Ibrahim a. s.: ...vjera pretka vašeg Ibrahima, on vas je prije nazvao muslimanima…
Zbog toga što je Ibrahimovo, a. s., pravo nad muslimanima veće nego što ga mi zamišljamo, ukazat ćemo na neke od njegovih usluga.
1) izbor imena Islam za vjeru i naziva muslimani za sljedbenike Islama;
2) udaranje temelja kući jednoboštva i kible muslimana:
I kada su temelje hrama podizali, Ibrahim i Ismail govorili su: Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš;
3) traženje od Allaha, dž. š., da pošalje našega Poslanika, a.s.,:
Gospodaru naš, pošalji im Poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si uistinu silan i mudar;
Allame Tabatabai u tefsiru El-Mizan, u komentaru ovog ajeta citira hadis Poslanika a.s. gdje kaže: “Ja sam primljena dova Ibrahimova.”
Koliko je samo mjesto čovjeka kod Allaha dž.š., da na njegovu dovu može poslati ličnost poput Muhammeda a.s. koji je milost svim svjetovima.
4) Utemeljenje Kabe:
Prvi hram za ljude jeste onaj sagrađen u Meki, blagoslovljen je on i uputa svjetovima.

Ibrahim a.s. uživa veliki ugled među sljedbenicima triju vjera: jevrejstva, kršćanstva i islama. On spada u najodabranije poslanike. Otac je svih vjerovjesnika (ebu-l-enbija’), jer svaka knjiga koja je objavljena nakon njega, objavljena je poslanicima koji vode porijeklo od njegove loze.
Ibrahim je imao dva sina koja je Allah dž.š., odabrao za poslanike: Ismaila i Ishaka. Ismail je djed poslanika Muhammeda a.s.i djed Arapa Hidžaza, jer njihovo porijeklo potiče od njegova dva sina: Nabita i Kajzara (Kedara). Kur’an ukazuje na Ibrahimovo očinstvo Arapima: “... i u vjeri vam ništa teško nije propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu...“
Ishakov potomak je Jakub, koji je nazvan Israil i od njega vode porijeklo sinovi Israilovi, t.j. Jevreji. Iz njihove loze je bilo mnogo poslanika, a pečat im je bio Isa a.s..
Poznavanje vjere Babilonaca nam pomaže da shvatimo kur’anske ajete koji govore o vjeri Ibrahimova naroda. Stanovnici Babilona su imali više bogova. Svaki grad je imao svoje božanstvo koje ga štiti, a svaka provincija i selo je imalo manja božanstva koja su obožavali, iako su službeno imali svi najveće božanstvo. Vladari su osjećali veliku potrebu za oprostom i zbog toga su božanstvima gradili hramove u koje su stavljali namještaj, hranu i vino. U takvoj sredini odrasta Ibrahim kojem je Allah dž.š., darovao uputu i saznanje da je samo jedan Gospodar, Allah, i da On nad svim vlada. Nakon toga se Ibrahim upućuje svome narodu ukazujući im na istinu.
“Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?“ Oni odgovoriše: “I naši preci su im se klanjali.“ “I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi“ -reče. “Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?“ - upitaše oni. “Ne“, -reče - “Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.“
Pravdanje njegova naroda je bilo da su njihovi preci obožavali kipove i da ih oni samo slijede. To je neosnovan dokaz kojim nasilnici opravdaju svoje postupke u svim vremenima i na taj način slijepo slijede svoje pretke. Ibrahim je želio da oslobodi svoj narod od vjerovanja u kipove, i da ih uputi na pravi put ka robovanju jednom Gospodaru.
“A da li ste razmišljali“ -upita on - “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me kad se razbolim liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!“
Ovi ajeti ukazuju na Ibrahimov iman, iman onoga koji je pokoran Allahu, i koji se riješio briga u svojoj duši u kojoj vlada samo spokoj i sreća. Ibrahimov otac ne samo da je obožavao kipove, već ih je pravio i prodavao. To je Ibrahima jako pogodilo i osjetio je da mu je dužnost da posavjetuje svoga najbližeg i da ga opomene posljedicama nevjerovanja.
Način na koji ga Ibrahim poziva je pun dokaza, obraćajući mu se lijepim govorom, punim nježnosti.

“Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: “O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug“. Otac njegov je rekao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem protjerati, zato me za dugo vremena napusti!“ “Mir tebi!“-reče Ibrahim. “Molit ću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustit ću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat ću se svome Gospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.“ I pošto napusti njih i one koji su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo.“

Njegov govor je bio iz srca i svaki svoj savjet počinje riječima: “O moj oče!“ Ibrahim navodi dokaze svome ocu i savjetuje ga da ne obožava onoga koji nema moći da mu pomogne. On ne naziva svoga oca neznalicom, niti sebe poznavaocem kako ne bi odvratio očevu pažnju od sebe. Ibrahim nastavlja da ga savjetuje, ali njegov otac mu prijeti kamenovanjem. Na to mu Ibrahim ne uzvraća istom mjerom, već govori da će tražiti oprosta za njega i da će se odvojiti od njih ako im nanosi zlo. On traži oprosta za svoga oca, ali je to bilo prije nego što njegov otac odbija istinu:
“A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno, da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.“
U Hadisu Kudsi stoji: "Robe moj klanjaj mi se da bi te učinio Sebi sličnim." (da bi u sebi oživio moje sifate).
Bilo bi dobro da se ovdje podsjetimo na nekoliko momenata u časnom Knjizi u kojima se naređuje poslanicima da se na lijep način ophode čak i prema onima za koje bi nejak ljudski um rekao da nema prilike da prihvate pravu vjeru. Sjetimo se Allahova dž.š. naređenja Musa a.s. da se «na lijep način» on i brat njegov obrate Faraonu. Ova naredba «na lijep način» upućena Musau i njegovu bratu Harunu a.s. dva puta se ponavlja u Kur'anu. Ovo je pouka svim vjernicima kako da u islam pozivaju. Vidimo da nema mjesta srdžbi, bijesu i krutosti, jer ako je Faraon zaslužio da bude lijepom riječju pozivan u islam, u pravu vjeru, onda su to sigurno zaslužila i naša sabraća, komšije itd. Ujedno ovo je poruka svim ljudima, dobrim našim Bošnjacima da za pokajanje nikad nije kasno, da za kurban nikad nije kasno, da za hadž nikad nije kasno, da za namaz nikad nije kasno, naravno u smislu da se prihvatimo ovog ibadeta a ne u smislu da ga pod ovom izlikom ostavljamo za sutra.
Ovo je poruka svima onima koji kažu: «Mi smo živjeli u takvu vaktu, naše je vrijeme prošlo!»
Prošlo je jedino vrijeme onih koji nisu htjeli razmišljati, niti Bogu u pokajanju ruke podići za sve druge do zadnjeg daha njihova, ako Bog da, ima nade ukoliko se osvijeste.
Allah dž.š. u Kur’anu kaže:
"Pa strpi se radi presude Gospodara tvog, i ne budi kao saputnik (velike) ribe, kad je povikao, a on je bio očajan. I da ga nije stigla blagodat od Gospodara njegovog, doista bi bio izbačen na pusto mjesto, i on bi prekoren bio. Pa ga je odabrao Gospodar njegov te ga učinio (jednim) od pravednih.»
Ovdje se, očituje prednost Poslanikova a.s. nad Junusom a.s.. "On je dopustio da ga srdžba savlada pa je bio na udaru srdžbe Allahove. Ali smo ga ipak izabrali na osnovu onoga što je ranije činio i na osnovu ibadeta njegovih." Dakle, ono što čovjeka uzdiže jeste robovanje Bogu.
Slijedeća poruka ajeta sure An-Naml jeste da je svaka nova odlika i stupanj u usavršavanju čovjeka ustvari milost od Allaha dž.š. i da je sve to kušnja jer se kaže "da bi vidio hoću li biti zahvalan ili ću poreći." Zato je svaka podarena odlika ujedno i kušnja koja čovjeka može odvesti u propast.
Također se u suri Kamar: 54-55, kaže:
"Zaista, samo oni koji taqwu posjeduju oni će biti na mjestu istine u Džennetu vječnom."
Ovdje treba naglasiti da između djela i njegova učinka postoji zbiljska nit koja ih povezuje, npr. namaz se ne svodi samo na obavljanje dužnosti, nego ostavlja i drugi trag u nama čineći onu stvarnu vezu sa Bogom.
Zato se u suri Al-Bekare: 183, kaže:
"O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao i onima prije vas da biste takvaluk postigli." I dalje, u suri At-Talak: 2: "...Oni koji su mutekini On će za njih izlaz naći (okoristit će se Objavom)." Također se na sličan način govori i u suri Ali 'Imran o onima koji ne posjeduju nikakav strah nego se oslanjaju samo na Allaha.
Svi ovi ajeti ukazuju na suštinsku vezu djelo – učinak i kazuju o tome da će svako na Sudnjem Danu biti gost vlastitih djela. Svaka osoba čije ponašanje i djelovanje bude u skladu sa zakonima na kojima počiva kreacija Allahova, napredovat će putem svog savršenstva do konačnog cilja.
Stoga se u suri Al-Bekara: 261, kaže: "Primjer onih koji udjeljuju na putu Allahovu je primjer onoga koji posije zrno iz koga nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna." To umnožavanje čovjekovih djela grana se beskonačno do Sudnjeg Dana kao ono zrno koje će već u sljedećoj žetvi dati 49.000 zrna. I to umnožavanje djela dobrih će biti razlogom tuge mu'mina i kafira. Mu'mina zato što nije više dobra činio, a kafira što ga nikako činio nije. Allah dž.š. na kraju ajeta kaže: "Allah će dodati koliko On hoće, Allah je neizmjerno dobar i sve zna".

Pouka iz kazivanja o Ibrahimu a.s. i sinu Ismailu a.s.

Za istinsko shvatanje uloge kurbana i same suštine ovog obreda neophodno je da shvatimo ovu bitnu povezanost dijela nijeta. U jednom rivajetu se prenosi da je jedan čovjek sa prijateljima utanačio odlazak na hadž nekom karavanom, ali je u posljednjem trenutku odustao. Kad su se prijatelji vratili rekoše mu: "Što nas prevari, kad si već išao zašto nisi htio ići s nama." On im odgovori: "Pa ja uopće nisam išao." Oni će na to: "Kako nisi kad smo te i mi i drugi vidjeli tamo." Riješili su svi skupa otići njihovu imamu da razriješe ovaj nesporazum. Imam ga je upitao za razlog zbog kojeg je u zadnjem trenutku promijenio mišljenje o odlasku. Čovjek reče: "Prije svog polaska sam sreo ženu koja je u ruci nosila crknutu kokoš. Pitao sam je zašto će joj ta kokoš. Ona mi nije htjela odgovoriti ali nakon mog insistiranja ipak je rekla da njome kani prehraniti bolesnog muža Sejida i njihovu djecu, te da misli da, s obzirom da nemaju drugog izlaza, njima nije haram jesti crkotinu. Ja sam se malo zamislio stavio ruku u džep i dao joj novac namijenjen za hadž da prehrani svoju porodicu." "Eto zašto su te tvoji prijatelji vidjeli na hadžu iako ti i ne znaš da si bio tamo. Allah dž.š. je poslao meleka u tvom obliku da svake godine do Sudnjeg Dana obavlja hadž za tebe.", reče mu imam .
Naša djela na ovom svijetu imaju rezultate, a njihove rezultate ćemo ubirati i na onom svijetu. Dakle, odnos djelo – rezultat djela nije samo onaj odnos koji mi na prvi pogled vidimo nego je to nešto mnogo dublje.
Kada Allah dž.š. u Kur’anu kaže da će 700 (7 klasova puta 100 zrna) puta uvećati naša dobra djela da li se to odnosi samo na naša djela ili se odnosi i na nas same?
Čovjek je taj koji uzrokuje dobro djelo i svako djelo je učinjeno od nas samih.
U suri At-Tevba se kaže:
"Allah je od vjernika kupio duše i imetke njihove..."
Također Al-Bekare, 207:
"A među ljudima je i onaj koji je prodao sebe (svoju dušu) tražeći zadovoljstvo Allahovo..."
Ako Allah dž.š. na ovaj način pravi transakciju sa djelom onda će sigurno praviti istu transakciju i sa čovjekom.
Onaj ko uradi dobro djelo (npr. pokloni nešto) dobija 700 puta višu nagradu ali onaj ko preda (Bogu) svoju dušu Allah mu je 700 puta uveća.
U suri An-Nahl: 120, kaže se: "Ibrahim je bio jedan umet..."
Kako je to Ibrahim postao jedan ummet? Nije li on zadobio Božiju nagradu u onom omjeru u kojem je to Bog obećao te tako uvećao sebe i svoju dušu na veličinu jednog ummeta..
Kur'an kaže čuvajte svoje duše, pazite na njih , a ako to budete radili, ako ste na pravom putu, zalutali vam neće moći nauditi. Jer šerijat i razum nalažu da prije očišćenja djela treba očistiti dušu.
Zato Poslanik a.s.. kaže: "Ko nekog uputi na dobro djelo piše mu se sevab."
Iz Poslanikova a.s. kazivanja: "Ja sam proizvod Ibrahimove dove." da se zaključiti da će Ibrahim (a.s.) biti učesnik u dobrim djelima svih muslimana, a do ovakvog stupnja došao je pošto je nakon eslim-pokori se, rekao teslim-pokoravam se Gospodaru Svjetova.
Ibrahim a.s. je odlikovan u Kur’anu sa titulom Halilullah (Allahov bliski prijatelj). U suri An-Nisa, Allah kaže: "Allah je uzeo Ibrahima za (bliskog) prijatelja"
On je također opisan u suri En-Nahl kao primjer: "Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim"
Mnogo redova u Kur’anu, kako smo prije vidjeli, opisuje kako se Ibrahim a.s. suprotstavljao idolopoklonstvu, racionalnim argumentima nasuprot skepticizma i stavova mnogobožaca, kako je postupao sa nevjernicima, kako je upućivao svoj narod. Kao primjer, u suri Al-Bekara Allah dž.š. kaže: "Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kad mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje’, - on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’ – ‘Allah čini da sunce izlazi sa istoka’ – reče Ibrahim -, ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na pravi put."
Napustio je zemlju svojih očeva da bi postao stranac u obećanoj zemlji. Zemlja gdje je Ibrahim nastavio svoju životnu borbu, pozivao u vjeru, sam noseći ogromnu odgovornost svoje monoteističke misije u vremenu mraka, tiranije, nepravde i neznanja. Ibrahim a.s. nije imao djece. Kroz svoj poslanički vijek i službu Bogu, Ibrahim a.s. je stario i sve više želio da ima sina ali njegova žena Sara je bila nerotkinja.
"Gospodaru moj, daj mi porod čestit!" molio je Allaha dž.š.
Neočekivano, Allah je ispunio svoje obećanje da će učiniti Ibrahima začetnikom dugog niza Poslanika, korijenom veličanstvene univerzalne religije. "I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi."
Allah dž.š. se smilovao starosti, usamljenosti, beznađu i muci svog vjernog Poslanika. Za Ibrahima a.s. Ismail nije bio samo sin oca koji nije prije imao djece, on je bio kraj čekanja koje je trajalo cijeli život, bio je nagrada za cijeli vijek patnje, plod njegovog života.
Ismail a.s. je bio obećanje za buduće generacije i na neki način Ibrahimov a.s. cijeli dunjalučki svijet.
Kroz radost i veselje Ibrahimovog doma, Ismail a.s. je brzo rastao obasjan svjetlom očeve ljubavi. Ali Allah dž.š. je odlučio da ne ostane tako. Ibrahim a.s. je trebao biti iskušan još jednom. Ibrahim je imao viziju u kojoj mu je Allah dž.š. naredio da usmrti svog jedinog sina. Nemoguće je riječima iskazati šta je značila Ibrahimu a.s. Allahova dž.š. naredba da žrtvuje svog jedinog sina Ismaila a.s. Veličinu tog bola ne možemo ni da zamislimo a da ne zadrhtimo od straha. Kako može Ibrahim uzeti svog voljenog sina, plod svog života, radost svog srca, smisao svog življenja; svog Ismaila, položiti na zemlju, staviti nož na njegov vrat i ubiti ga?
Lakše je da Ibrahim bude zaklan od ruke Ismaila! Ali ne, mladi Ismail mora umrijeti a stari Ibrahim živjeti. Ibrahim, rušitelj idola, morao se osjećati raskomadanim!
Ibrahim nije odmah odlučio. Kroz snažan bol odlučivao se, a tek nakon treće vizije konačno je odlučio da sprovede Allahovo naređenje. Ovo je predstavljeno na hadžu kroz ritual kamenovanja tri idola koji predstavljaju prokletog Iblisa koji iskušava Ibrahima a.s. da se ne pokori Allahu dž.š.
Kada ‘istina’ veže nečiji zemaljski život, većina ljudi odmah postane tragalac za istinom. Ali kada se istina protivi životu i vodi teškoćama, gubitcima i opasnostima, vrlo je malo tragalaca za istinom. Iblis prokleti se daje na posao odmah čim nađe tragove straha, slabosti, dileme, očajanja, zavisti, sebičnosti i tada ima veću uspješnost protiv nekoga ili nečega. Iblis prokleti ponekada propagira logične razloge, intelektualna ili religiozna opravdanja da bi dosegao svoj krajnji cilj.
Na primjer, mi možemo zamisliti da, slomljen bolom i rastresen, Ibrahim je mogao naći mnogo opravdanja. Možda žrtvovanje ima samo metaforično značenje i treba da predstavlja ubijanje ‘ega’. Možda ‘Ismail’ ima generalni smisao i ne odnosi se na Ibrahimovog a.s. sina. Možda ‘usmrti Ismaila’ zapravo znači ‘usmrti ljubav prema Ismailu’. Ibrahim a.s. je mogao pronaći mnogo interpretacija svoje vizije.
Ali Ibrahim a.s., Allahov bliski prijatelj, je imao vjeru u Allaha dž.š. i znao da Allah od njega zahtjeva žrtvu. Ibrahimova savjest je ismijala sva logična opravdanja i razloge.
Ibrahim a.s. je stavio ljubav prema Bogu iznad samoljublja, poslanstvo iznad sina, odanost prema Bogu iznad lojalnosti obitelji, Istinu iznad stvarnosti, savjest iznad instinkta, odgovornost iznad zadovoljstva, dužnost iznad prava, monoteizam iznad mnogoboštva. Izabrao je napredak a ne stagnaciju.
Ibrahim a.s. je izabrao Boga i predao Ismaila a.s.
Na Mini se desila nevjerovatna i zastrašujuća konverzacija između oca i sina.
Ibrahim reče Ismailu: "O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?"
Kako zastrašujuće riječi za dijete!
Ismail je mogao ne odgovoriti. Mogao je pitati Ibrahima da se uzdrži od toga.
Ali Ismail je također bio vjernik. On se predao volji Allaha dž.š. Oslobađajući svog oca očaja, Ismail mu je dao ove utješne riječi: " ‘O oče moj,’ – reče – ‘onako kako ti se naređuje postupi; vidjeti ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.’"
Ibrahim a.s. je pitao sina i on se svojom voljom ponudio Allahovom naređenju. Ibrahimov izbor je žrtva. Ismailov izbor je vlastita žrtva, šehadet.
To je Ibrahimu dalo snage. Vezao je svoje srce za Boga, u jednu ruku uzeo Ismaila, radost svog života, a u drugu nož svoje vjere sve dok nije stigao do mjesta za žrtvovanje. Kroz svu patnju, bilo mu je moguće da se okrene i vrati. Ipak je položio Ismaila na zemlju, okrenuo njegovo lice od sebe da bi našao snage za slomljenu dušu i ukočenu ruku. I tako je zaklan Ismail. Ali, Allahovom milošću, nož Ismaila nije zasjekao.
Ibrahim a.s. je primio ovna i bio pozvan od Allaha:
"O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, - to je zaista bilo pravo iskušenje!"
Ibrahim je dobio sve i sačuvao Ismaila. To znači da Ibrahimov Bog nije krvožedan kao bogovi Inka ili Hindu božanstva.
Ljudi, Božije sluge, su gladne ovčijeg mesa.
I, simbolično, jedina krv prolivena u ovoj priči je krv Iblisa prokletog.
Ljudi imaju potrebe dok Bog ne treba ništa. On je Sebi dovoljan. Allah dž.š. i Njegova Mudrost su uzdigli Ibrahima a.s. na najviši nivo žrtvovanja sina, bez žrtvovanja Ismaila. Allah dž.š. uzdiže Ismaila na najviši nivo žrtvovanja sebe Bogu, bez bilo kakve štete po njega. Ovaj događaj ne govori o muci i patnji ljudskog roda, već nas upućuje u perfekciju čovječanstva, slobodu iz zatvora instinkta i sebičnosti, uzdizanje duha.
Ovaj veličanstveni događaj nas također uči, kroz Ibrahima, da ljudski život, Ismailov, Ibrahimov, svačiji, dobiva svoje značenje i vrijednost od Boga, Izvora Kreacije – a ne od prirode. Značajno je da dobre stvari u životu, predstavljene Ismailom, ne crpe svoju vrijednost iz činjenice da postoje i da mogu biti vrednovane, uživane i da se njima može oduševiti, već od Boga, Izvora Kreacije. Ibrahim je, na neki način, dao Ismaila da bi ga potom dobio natrag na prikladnijoj osnovi. Ovaj događaj nas uči da je Bog Dpbrp, Ljepota…
Ljudi različito ispoljavaju svoju odanost Bogu, familiji ili naciji (državi). Sekularno orjentisan um ispoljava osjećaj apsolutne odanosti naciji (i familiji) dok religiozna savjest će se usmjeriti apsolutnom osjećaju obaveze prema Bogu. Za sekularno orjentisan um, Ibrahim a.s. je bio spreman ubiti Ismaila, dok će savjestan i religiozan um to tumačiti kao spremnost da žrtvuje Ismaila. Ibrahim a.s. nas dakle upućuje da smo dužni ispoljavati apsolutnu privrženost samo Bogu, a kroz našu odanost Bogu shvatit ćemo koje pozicije zauzeti prema obitelji i naciji, nikako obratno.
Ibrahimov Ismail je bio njegov sin. Ali mi, ko je naš Ismail? Šta je to?

Naša diploma? Naša reputacija? Naš položaj? Naš novac? Naša kuća? Naš automobil? Naš voljeni? Naša obitelj? Naše znanje? Naše zvanje? Naša odjeća? Naša slava? Naša duša? Naša duhovnost? Naša ljepota? Naša snaga? Naša karijera?

Kako znati?

Pa, trebali bi smo sami znati.
Šta god u našim očima zauzima mjesto Ismaila u očima Ibrahima! Šta god nas slabi na putu vjere! Šta god nas zaustavlja u našem pokretu! Šta god donosi sumnje našem osjećaju odgovornosti! Šta god je zatvorilo našu slobodu!
Šta god nas tjera na kompromise i izgovore! Šta god čini naše uši gluhe na Poruku Istine! Šta god nas poziva da se zadovoljimo sobom! Šta god uzrokuje da izbjegavamo dužnosti! Ko god ili šta god nas želi zadržati samo pored njega/nje ili toga!
To su znakovi našeg Ismaila. Potražimo ih i uništimo ih da bi se mogli približiti Allahu dž.š. i otkloniti nož sa grla potlačenih Muslimana. Mi većinu poslova radimo po navici ili po dikatatu situacije. Nije greška ako je neka naša navika proistekla iz smišljenog postupka učinjenog u ime Boga, no greška kad je čitav život provedemo kao kuglica u fliper-aparatu prepuštajući se udarcima poluga, tad i ako učinimo neko dobro to dobro nije naše jer nije nas bilo u njegovom planiranju niti je tog dobra bilo u našem nijetu. Većina muslimana danas prepustila se ovom «fliper-životu» izgubivši suštinsku povezanost sa svojom vjerom.





KURBAN-PROPISI

Kurban je propisan druge godine po hidžri, kao i zekat i oba bajram namaza. Njegovu utemeljenost nalazimo u Kur’anu, sunnetu i idžma‘u. Klanje kurbana također spada u djela kojima se približava Allahu dž.š. i pokazuje spremnost na materijalnu žrtvu.
Allah dž.š u suri Kevser kaže: ”Mi smo ti uistinu, mnogo dobra dali, zato namaz radi Allaha klanjaj i kurban kolji,’ ‘onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati!”
”Doista će kurban na Dan stajanja (Jevmu-l-kijameh) doći sa svojim rogovima, vunom i papcima. Zaista kurbanska krv stigne Allahu prije nego što padne na zemlju, pa zato lijepo postupajte sa kurbanima“
Poslanik a.s.. za one koji imaju mogućnost da zakolju kurban, pa to ne žele učiniti kaže, da ne dolaze na klanjanje Bajram-namaza: Prenosi Ebu Hurejre da je Poslanik a.s.. rekao: ‘Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, a ne zakolje ga, neka se ne primiče našoj musali (mjestu gdje se klanja Bajram-namaz)!
Kurban nisu dužni zaklati siromasi i dužnici. Kurban se ne može klati prije klanjanja Bajram-namaza, kao što stoji u hadisu: Prenosi El-Bedželi:„Klali smo kurban sa Poslanikom a.s. jednoga dana (od Kurban-bajrama), a već su neki ljudi zaklali svoje kurbane prije obavljenog namaza (bajrama), pa kada smo završili i kada ih je vidio Poslanik a.s.. da su zaklali kurbane prije namaza, reče im: ”Ko zakolje kurban prije namaza neka zakolje drugi kurban, a onaj ko to nije uradio neka sada u ime Allaha to učini!”
Kurban je, dakle, vrsta ibadeta koja podrazumijeva žrtvu određene vrste životinja, brava i goveda u određeno vrijeme s ciljem približavanja Allahu dž.š.
Ova vrsta ibadeta je, ako smo na početku poglavlja naglasili, vadžib po našem hanefijskom mezhebu, a ustanovljena je naredbom Kur'ana i Hadisa Božijeg Poslanika. Uzvišeni veli: “Zaista smo ti mi dali najveće dobro, ovog i budućeg svijeta. Pa klanjaj svome Gospodaru i kolji kurban. Zaista je onaj koji te mrzi bez spomena.”
“Reci, Moja molitva, moj kurban, moj život i moja smrt pripadaju samo Allahu Gospodaru svjetova.”
Ebu Rafi, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik a.s., kada bi kupovao kurban, tražio da izabere najljepšeg, a kada završi sa hutbom na Bajram, izabrao bi od dva kupljena kurbana jednog i sobom ga zaklao izgovarajući: "Bože, ovo je od mog čitavog ummeta, za svakog onog ko svjedoči da si Ti samo Jedan i ko svjedoči meni da sam prenio Objavu", a potom bi uzeo drugog i sobom ga zaklao izgovarajući: "Ovo je od Muhammeda i Muhammedove porodice."
Kada su upitali Poslanika, a.s., šta predstavljaju ovi kurbani, odgovorio je: "Sunnet vašeg oca Ibrahima, a.s." Upitali su: "A šta mi od tih kurbana dobijemo?" Odgovorio je: "Za svaku dlaku kurbana piše vam se dobro djelo." Upitali su: "A šta ako je vuna?" "i za svaku dlaku vune piše vam se dobro djelo."
"Ko bude u mogućnosti da zakolje kurban, a to ne uradi neka se ne približava našem džematu."
"Neka niko ne kolje kurbana dok ne klanja bajram-namaz."

Vrste kurbana

Postoje više vrsta kurbana, i to:
-redovni kurban koji se kolje svake godine, o ovoj vrsti kurbana se govori u daljem tekstu;
-zavjetni kurban, koji se kolje nakon ispunjenja datog zavjeta, kao naprimjer: "Zaklat ću kurban ako mi projekat uspije"; nakon što je projekat uspio, dužnost je ispuniti zavjet i zaklati kurban, ova vrsta kurbana se mora u potpunosti podijeliti;
- kurban po oporuci, što znači ako jedan ili oba roditelja ostave u emanet svojoj djeci ili se u testamentu vakifa spominje da se za njeg nakon smrti kolje kurban, ova vrsta kurbana se također u potpunosti dijeli;
- kurban koji se kolje u sklopu propisa nijeta hadža, temetu', kiran (hedjun).


Šta se može zaklali kao kurban

Kurban može biti goveče, vo, bik ili krava, bravče, ovan, ovca, koza ili jarac. Za goveče je uvjet da je napunilo dvije godine. U ovu vrstu kurbana može se udružiti do sedam osoba pod uvjetom da su svi zanijetili kurban, dok bravče ne smije biti mlađe od godinu dana, osim ako po izgledu, veličini i težini odgovara onom od godinu dana. U svakom slučaju, prilikom kupovine i odabira treba paziti da kurban nema određenih nedostataka i mahana.
Za kurban se ne može zaklati brave ili goveče koje ima jednu od sljedećih fizičkih mahana:
- ako je slijepo u oba ili u samo jedno oko,
- ako je hromo i mršavo da ne može doći na mjesto klanja,
- ako mu je obrezano pola uha i repa, ali ako je rođeno zakržljalih ušiju ili repa - može,
- ako je odbijen rog tako da povređuje moždani živac,
- ako je bolesno da neće preživjeti,
- ako je polomljenih zuba ili odsječenog vimena da ne može hraniti mladunče.
El-Bera ibn Ajib, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: " Četvero nije dopušteno klati za kurban: ćoravu životinju čija je sljepoća jasna, bolesnu životinju čija je bolest jasna, hromu životinju čija je hromost jasna i životinju slomljene kosti na koju se ne može oslanjati."
Alija, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., zabranio da kurban bude oštećenog uha, slomljenog roga više od četvrtine ili da nema veći dio uha ili roga.
Ako nakon kupovine primijeti jedan od spomenutih nedostataka vjernik je dužan da kurban zamijeni, ako pak nije u mogućnosti zbog siromaštva i takav kurban je valjan.

Vrijeme klanja kurbana

Vrijeme klanja kurbana vezanog za Kurban-bajram počinje nakon klanjanja bajram-namaza i traje do pred zalazak Sunca trećeg dana bajrama.
Muhammed, a.s., veli: "Ko zakolje kurban prije bajram-namaza, onda je to samo meso koje je podijelio svojoj porodici." (Buhari)
Džundub ibni Sufjan je rekao: "Jednom prilikom sam klanjao bajram namaz za Poslanikom i kada je završio namaz, vidio je nekoliko zaklanih kurbana, pa je rekao: 'Ko je zaklao kurban prije namaza, neka sada zakolje drugi, a ko nije, neka sada kolje u ime Allaha." (Buhari)



Način klanja kurbana

Ranije smo kazali da je kurban vrsta ibadeta, pa je stoga neophodno da onaj ko kolje kuban to lično uradi, kao i sve ostale vrste ibadeta.To je praksa Božijeg Poslanika, i on je lično klao kurban za sebe, porodicu i cijeli Ummet.
Džabir prenosi: "Kada bi Muhammed, a.s., klanjao bajram-namaz, tada bi proučio hutbu, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući:'U ime Allaha, Allah je najveći! Ovo je kurban za mene i za onog od niojih sljedbenika koji nije kurban zaklao."
Aiša, r.a., prenosi kako je Poslanik, a.s., klao kurban: "Muhammed, a.s., bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i izgovarao: 'U ime Allaha, Bože, Ti primi ovaj ibadet od Muhammeda, njegove porodice i svih sljedbenika."

Lijepo je prilikom klanja kurbanu povezati noge, povaliti ga na lijevu stranu i okrenuti prema Kibli, naoštriti nož i obazrivo postupati.
Poslanik je govorio: "Allah je naredio da se čini dobročinstvo prema svakom i svačemu, ako se nečemu oduzima život, činite to na obazriv način, ako koljete kurban, koljite ga pažljivo. Naoštrite dobro svoje noževe, olakšajte kurbanu i ne mučite ga."
Najbolje je da čovjek svojom rukom izvrši klanje, a ako nije vičan tom poslu ili se boji, to će povjeriti stručnoj i pobožnoj osobi. Svakako da će biti prisutan prilikom izvršavanja tog čina.
Poslanik, a.s., rekao je kćerki Fatimi: "Idi i prisustvuj klanju svoga kurbana, sa svakom njegovom kapi krvi bit će ti oprošten svaki grijeh koji si počinila!"
Prilikom klanja treba paziti da se oštrim nožem presijeku dvije glavne krvne žile, dušnik i grkljan.
Ebu Davud prenosi da je Poslanik, a.s., prije klanja kurbana klanjao dva rekata nafila-namaza.


Podjela kurbanskog mesa

U ovoj vrsti ibadeta ogleda se i socijalni momenat, njime se želi pomoći ugroženo stanovništvo u danima opće radosti i raspoloženja.
Uzvišeni kaže: “Da bi koristi imali i da bi u određene dane prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah dž.š. opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite siromaha gladnog.”
Poslanik, a.s., veli: "Jedite od kurbana, zadržite za sebe i podijelite sadaku."
U prethodnom ajetu i hadisu navodi se određena količina koja se zadržava za sebe i porodicu, kao i količina koja se dijeli. Meso od ove vrste kurbana se dijeli na tri dijela: jedna trećina porodici, druga trećina prijateljima i ostatak ugroženim i potrebitim.
Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, a.s., rekao:"Trećinom neka čovjek nahrani svoju porodicu, drugom trećinom neka nahrani svoje komšije i neka treću trećinu podijeli potrebitima, na taj dan."
"Jedite, nahranite druge i ostavite što pretekne."
Dopušteno je podijeliti cijeli kurban, u nuždi dopušteno ga je zadržati cijelog, ali nije dopušteno prodati ništa od njega.






BAJRAM

‘Îd na arapskom znači: bajram, blagdan potiče od korjena ‘ada, eud, a kada bi se bukvalno prevelo znači povratak nečemu. Ovaj povratak je povratak istinskoj prirodi, povratak koji znači vraćanje točka koji se na koncu vrati na početnu tačku. Po tumačenju Imama Alija, u Nehdžu-l-Balagi, sve u Ovom svijetu se odvija po preciznom prirodnom vremenskom ciklusu, i ta preciznost prirodnog ciklusa vrtnje godišnjih doba daje čovjeku dobru referentnu poziciju za pravilno osmatranje. Kao što sati dijele i jedu dane, tako i dani dijele i jedu hefte. Jedan sat u danu nije nešto, kao što jedan dan u hefti nije nešto; a i sama hefta je u odnosu na mjesec mala; kao što je i mjesec u odnosu na godinu mali i godina je u odnosu na prosječan životni vijek mala. Pogledamo li pažljivo, svaka otkucana sekunda otkida komadić našeg života. Svaki dan tako vrteći se od njegova starta ka njegovu okončanju biva pojeden. Isti takav kružni proces odvija sa sa heftom, mjesecom, godinom i na koncu i životom. Stoga imamo stalno kruženje i prirodni povratak, ali sve je to priprema za jedan trajni povratak.
“One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’"
“I kad mu dam lik i u nj udahnem od svog ruha, vi mu se poklonite!”
Tako će čovjek definitivno morati jednog dana da se vrati svome Gospodaru.
“...A poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti.”
Ali za razliku od početne tačke u njegovu životu, njegova tačka povratka uveliko će se razlikovati.
U sutonu čovjekova življenja, na Sudnjem danu, pri definitivnom povratku, dogodit će se i konačna podjela ljudi na dvije skupine. Kur’an obznanjuje generalni i opći razlog povratka.
“...I sakupit će se poslije pred Gospodarom svojim.”
No, neki će doživjeti povratak pred svojim Gospodarem sa crnom knjigom svojih djela, a neki sa svijetlom knjigom svojih djela. Stoga Imam Ali smisao bajrama tumači na sljedeći način: ”Svaki dan u kojem neko ne pogriješi i ne učini grijeh to je njegov bajram i to je dan njegovog povratka njegovu Gospodaru.”
Kad se u Kur’anu u 7. ajetu sure El-Inšikak ističe sintagma:
“Onaj kome bude knjiga njegova u desnu ruku njegovu data… ” misli se na čovjeka koji je uskladio svoje postupke sa iskonskom svojom prirodom – pohranjenom u svome fitretu – i koji je time postigao taj pravi povratak. Za ovakve će provjera njihovih djela biti lagodna, i takav će se vratiti svojoj porodici veseo. Ali, ovdje se ne misli bukvalno na porodicu, nego na one koji su na Dunjaluku baštinili istu vjeru i akidu sa njim. Jedna od svakodnevnih dova, dova koju učimo nedjeljom, glasi:
“Bože moj, ne učini me takvim pred mojim prijateljima, pa da se oni od mene ustručavaju”
Jer svjetlost se može spajati samo sa svjetlošću. Meleki, koji su najčistija bića, ne mogu se približiti onima koji nisu takve prirode. Prema nekim hadisima, ako je nečija kuća mjesto (duhovne) prljavštine, na primjer rok muzike i sličnih grijeha, tu meleki ne ulaze. Isto tako, ako je nečije srce mjesto gibeta, ogovaranja i laži - to srce ne obasjava Božije Svjetlo i ne posjećuju meleki. Zato se kaže u dovi:
”Bože moj, daj mi da oni koji trebaju da se druže sa mnom ne budu prestrašeni od mene i da ne pobjegnu od mene.”
Pa je Fahruddin er-Razi kazao:
”Naše duše su prestrašene od naših tijela i organa koji grijehe čine.”
Te je rekao:
”Bojim se da ne otputujem s Ovog svijeta, a da Ovaj svijet nisam upoznao, pa kako da odem s Ovog svijeta Dunjaluka i dođem za sofru Pejgambera, a ništa nisam pripremio. Kako ću doći u društvo Pejgambera, a ovamo ga nisam slušao. Kad u Ovom svijetu nisam osjetio duhovnosti, kako ću onda moći na Onom svijetu ući u svijet duhovnosti.”
Stoga, ističe Kur’an, kad se svi na Mahšeru saberu i vide visoki status Resulullaha a.s. kazat će:
“Na Dan kada nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravoga puta držao.’”
Tamo ćemo svi vidjeti Poslanika, a.s.. Ljudi će na Onom svijetu vidjeti Božijeg Poslanika, a.s..; ali je jasno da će se status blizak njemu moći priskrbiti samo na Ovom svijetu, nikako onamo na Ahiretu, pa zato kad uzimamo abdest i taremo desnu ruku učimo dovu:
“Bože moj, daj mi knjigu moju u desnu ruku i učini mi moj račun lahkim za polaganje.”








Kurban-bajram
Kurban bajram je vrlo dragocjen blagdan. Do izražaja dolazi njegova vrijednosna dimenzija što povećavamo svoju pažnju prema rodbini, ali i njegova negativna dimenzija što se ovaj blagdan pretvorio u čisti adet. Zakoljemo ovcu i mislimo sve smo uradili. Svaka stvar koja pređe u naviku, ima dobru i lošu stranu. Adet nastaje tako kada neku radnju ponavljaš višekratno da bi ista na koncu prerasla u automatizam. To je slično s vozačem automobila, koji je na početku jako pažljiv i brižljiv, a kasnije mu vještina vožnje prerasta u rutinu i on po automatizmu pravilno vozi. To bi bila dobra strana adeta – savlada se dobra vožnja, barata se s komplikovanim stvarima bez problema – a dok početnik s istima ima problema. Riječju, dobra osobina adeta je da on olakšava čovjeku život.
Njegova mahana ili negativna strana, pak, je to kada se postigne automatizam, nema više duhovnog napredovanja. Kada se duhovne vježbe pretvore u običaj, one postaju automatizam i u njima se više ne razmišlja. Tako biva sa našim namazom: klanjaš 5 namaza da bi uzdigao svoj ruh. Međutim, mi napredujemo u namazu sve dok ga nismo uadetili i dok ga nismo pretvorili u svakodnevnu rutinu. Ne možemo se baš lahko suprostaviti tom psihološkom pravilu. Upadamo u taj šablon automatike i opuštamo se u tome.
No, Islam je predvidio i za to rješenje. Postoji jedna stvar koja tu rutiniranost može da učini plodonosnijom. To je nijet. Čovjek pri valjanom nijetu u sebi kaže: Ja s ciljem sticanja Božijeg zadovoljstva stupam na ovaj namaz. Neki alimi vele da ovaj nijet mora biti stalno prisutan do kraja namaza. Kada nijet čvrsto u sebi utuvimo, onda nam se iznutra javljaju podsjećanja: Gospodar te gleda, On će te nagraditi! To polučuje odjek i podsjećanje u nama. Poznata je predaja da bi se Poslaniku s. a. v. a. , kada bi nastupio ezan za namaz, promijenila boja lica od usredsrijeđenosti i strahopoštovanja – pred koga ja sada stajem!?
Znano je da je praunuk Božijeg Poslanika, Imam Sedžad, izgovarajući na hadžu: „Odazivam Ti se (lebejke)!“, zapeo nemogavši ništa izgovoriti, kao da ga je snašao srčani udar. Prekinulo mu se disanje. Upitaše ga od čega mu je toliko pozlilo. On im kaza: „Ja izgovaram lebejke. . . odazivam Ti se Bože, a šta ako mi stigne odgovor – ne prima se tvoje lebejke, šta ću onda sa sobom“. Zato Imam Sedžad moli: „Bože, pomozi mi da ronim suze nad sobom i nad svojom zlom sudbinom.“
A Imam Ali moli: „Bože, daj mi da prethodno s tobom komuniciram, a poslije toga da počnem s djelima.“
Što će reći, daj da budem pri punoj svijesti i koncentraciji da bi to moje kasnije djelo bilo plodonosno.
Mati koja misli o svom djetetu prvo je zamislila svoje dijete a potom krenula na autobus da ga obiđe – ta misao je prouzrokovala da ona ode do djeteta. Razlika između nas i evlija Božanskih je u tome što oni prvo uspostave razgovor s Gospodarom, a poslije dolazi djelo i aktivnosti. U nas ide prvo aktivnost, a onog drugog uopće nema. Čovjek se uvijek može prisjetiti svojih životnih scena. Nekome prijašnja scena izgleda smiješna pa se nasmije, a neko, pak, oživi neku scenu putem koje oživi neki novi plan.
Nijet je, prema tome, taj koji pozitivno koristi adet, a uklanja štetu navike i rutine.
Pokušajmo samo 5 minuta dnevno da se sa sobom osamimo. Probajte nakon namaza da to činite 5 minuta. Dakle, prije namaza sjedemo i meditiramo: Ja sada stupam pred svog Gospodara! – i tako vrtiš svoje misli oko 5 minuta i onda stupaš na namaz. Ili da se za onaj kurban koji ćete, ako Bog da, zaklati – prije nego podijelite kurbansko meso – prisjetite smisla Božijih riječi: O poslaniče reci svom ummetu, to meso prije nego što dođe u ruke siromašnog Ja prvo preuzimam! – onda ćete osjetiti koliku revoluciju u vama pravi taj kurban. Koliko više dijeliš siromašnima osjećat ćeš iznutra veće zadovoljstvo, smirenost i toplinu nutarnju, za razliku od kafira koji iznutra osjećaju samo više leda.
Dakle, da bismo postigli bilo šta, potrebno je barem 5 minuta duhovne pripreme. Da nam Bog podari uspjeh da sebe što bolje upoznamo.
Navest ću ponovo riječi hazreti Alija: „Ja se čudim čovjeku da traga za nečim što je izgubio, a sebe je izgubio, a za sobom ne traga.“








Običaji i propisi kurban-bajrama

Prvo bajramsko jutro odlazimo u džamije ili na musale (određeni prostor za klanjanje bajram-namaza) da klanjamo sabah i bajram-namaz. Onako kako se petkom pripremamo za džumu namaz tako činimo i na bajram. Okupamo se, lijepo obučemo, namirišemo i sa tekbirima i zikrom rano krenemo u džamiju. Kako je to činio Allahov Poslanik i njegovi ashabi vidimo iz sljedećih primjera.
Na Ramazanski bajram Alejhiselam ne bi izlazio iz kuće dok ne bi nešto pojeo, a na Kurban-bajram ne bi ništa jeo dok ne bi kurban zaklao. Kada bi izlazio na bajram-namaz Muhammed, a.s., išao bi jednim, a vraćao se drugim putem. Allahov Poslanik vazio je pa je rekao i ovo:
”Prvo čime otpočinjemo ovaj naš praznik (Kurban-bajram) je da klanjamo bajram-namaz, a potom se vratimo (kući) i koljemo kurban. Ko tako postupi slijedi našu ustaljenu praksu-sunnet.” .
Kurban je izraz našeg islama. Ovaj čin opskrbljuje srce i dušu najboljom opskrbom, bogobojaznošću, a naše tijelo štiti od belaja. Izvršavajući ovaj vjerski propis i prinoseći kurban kao žrtvu, iskazujemo svoju odlučnost i spremnost da se, u ime Boga, požrtvovano i samoprijegorno borimo na putu dobra, istine i pravde.
Obaveza svakog muslimana je da obrati pažnju na način obavljanja bajram-namaza, kako bi bio u mogućnosti da ga propisno obavi i da prisustvuje hutbi kako bi se okoristio o nju. Ovaj Bajram je praznik zahvalnosti Allahu dž.š., i dužnost nam je uzeti pouku iz njegovih propisa i učiniti u njemu što više dobročinstva. Pojam praznik ne smijemo shvatiti onako kako to shvataju nemuslimani, pa učiniti taj dan danom razuzdanosti, nezahvalnosti ili sezonom neposlušnosti i širenja harama, kao što je muzika, opijanje i sl., što svakako može biti uzrokom propasti naših dobrih djela učinjenih u ovim danima
Hadž i kurban kao posebni znaci ovog bajrama, predstavljaju važne duhovne resurse za obnavljanje naše snage koja nam je potrebna u našem sučeljavanju sa izazovima i kušnjama naše složene životne stvarnosti.
Bajram nas upućuje na veliku i izdašnu međusobnu solidarnost. Okrenimo se onima prema kojima dug u vjeri imamo i koji su potrebni naše pažnje.
Bajramsku radost podijelimo sa svim dobrim i plemenitim ljudima iz našeg komšiluka.

Prema Kur'anu, posljednjem Allahovom testamentu, ljudski koraci na licu Zemlje nisu zaludu, ljudska djela nisu bez odgovornosti i više svrhe.
Neka nas ne napušta nada u Allahovu milost i pomoć kao što nije bez nada ostao Muhammed a.s., kome je njegov Gospodar objavio: «Zar ti Mi nismo grudi tvoje prostranim učinili, i breme tvoje s tebe skinuli, koje je pleća tvoja pritislo,
i spomen tvoj podigli visoko! zbilja, s mukom je i last,
zbilja, s mukom je i last! A kad završiš molitvi se predaj i samo se Gospodaru svome obraćaj!»

Tekbiri-tešrik

Kao što se obredi hadža, klanje kurbana, podizanje Kabe i voda zemzem uglavnom vežu za Ibrahima i Ismaila a.s, tako je i sa učenjem tekbira. Kada se pojavio ovan - kurban od Allaha dž.š. kao zamjena za Ismail a.s. kojeg je Ibrahim a.s. pripremio, po odredbi Allaha dž.š. kao žrtvu, prisutni melek uči tekbir: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. Ibrahim a.s. također, uči: LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. Na kraju Ismail a.s. kao dječak donosi tekbir i čini zahvalu Allahu dž.š. riječima: ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.
Tekbiri se počinju učiti iza sabahskog farza na dan Arefata, uoči Bajrama, pa do iza ikindijskog farza četvrti dan Bajrama. Dakle, tekbiri se uče pet dana iza farzova dnevnih namaza, kada se preda selam. Tekbiri-tešrik glasi:
ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.
Muhammed a.s, kaže: ''Ukrašavajte vaše bajrame tekbirima “ALLAHU EKBER”, tehlilom “LA ILAHE ILLALLAH”, tahmidom - zahvalom “ EL-HAMDU LILLAH” i takdisom - uzdizanjem i veličanjem Allaha dž.š.”

Čestitanje

Prilikom susreta i zijareta jedni drugima ovaj naš praznik čestitamo riječima:
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Rodbini i prijateljima koje ne obiđemo, to činimo telefonom ili bajramskim čestitkama. Sada su popularna bajramska čestitanja putem oglasa na radiju, televiziji ili u novinama.
Na kraju da se podsjetimo kako je Allahov Poslanik čestitao Bajram. To je ustvari prigodna dova koja glasi:
TEKABBELELLAHU MINA VE MINKE!
_________________
vječnik